NIŠTARIJINI ZAPISI: Dvadesetdruga murvina priča – Bikanova tajna

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Dugo vremena razmišljala sam o tomu kako da napišem ovu priču, a da ne ispadnem tračava murva koja nijednu tajnu ne zna sačuvati za sebe. Odjednom, danas u podne, su se moje teške misli razbistrile jer mi je na pamet pala spasonosna ideja kako da sačuvam obraz, a da ipak pomognem svojim Mandoseljanima, te stoga već na početku zamoljavam one koji ništa ne znaju sakriti od javnosti da poslije ove rečenice odmah prestanu čitati i da urade nešto korisnije, nešto što ih neće dovoditi u kušnju savjesti koju neće moći izdržati.

Sad, kad su Marinko Ćokanov, Tomislav Mijin i još nekoliko drugih mlada otišli od kompjutora, mogu konačno krenuti s pričom, a ona započinje ovako:

Vruće ljeto ove godine je izostalo, ali nije to bilo ni prvo ni zadnje kišno doba sredinom srpnja iako čeljad brzo zaboravi što je jučer ručala, a kamoli kakvo je vrijeme bilo prije deset ili petnaest godina, pa redovito čujem kukanje:

„Klima se mijenja, ovo je nezapamćeno.“

Dobro je međutim da se ja svega sjećam i ništa ne zaboravljam – imam naime u svakom listu ugrađene ćelije za memoriju – te me takve priče ne mogu nimalo zavarati. Bilo je naime puno kišnih ljeta, još više toplih zima, bezbroj mećava u proljeće, puno poplava početkom ljeta i stotine suša kratko prije prvoga snijega, a bit će ih i kad nas više ne bude.

Zahvaljujući već spomenutom kišovitom ljetu ove godine ima puno gljiva, a malo zmija – do mene se nijedna nije dovukla, stoga se i usuđujem prozboriti o tim gmizavcima koji za vrućih dana znaju dopuzati sve do sela, nekada i preko ceste, pa čak i do moga debla. Stare Joskanovića kuće su zapuštene i zarasle u travu, nema kraj njih ni mačaka ni kokošiju, pa se ružne otrovnice oslobode čim sunce ugrije i čim se Baćkuša zaputi u kujinu.

Moj strah od šarki  i poskoka nije međutim paničan. Ne volim doduše ni vidjeti zmijurine i ne dam im u svoju blizinu, ali ih ostavljam na miru pa me ne diraju, ali ima ljudi koji se ukoče čim pomisle na otrovnice.

Jedan od takvih Mandoseljana je Tomislav Mijin – čovjek koji ovu priču neće pročitati do kraja jer je poslušan – muškarčina visoka metar i devedeset, težak oko stoje,  glasan i radišan, uvijek u pokretu, koji kad ugleda zmiju najprije problijedi, pa poplavi i pocrveni, oblije se zatim hladnim znojem i ne bude u stanju izustiti nijednu riječ, a kamoli da pokrene mišiće potrebne za bijeg ispred ljigavog neprijatelja.  Ako netko u njegovoj konobi ispriča gdje je vidio zmiju Tomo mjesecima kasnije obilazi nesigurni  teren u velikom luku, a ako pak mora krenuti tim pravcem onda za svaki slučaj pošalje tri koraka ispred sebe ženu Ivanku kao izvidnicu i zaštitnicu.

Ima međutim i drugačijih Mandoseljana koji se  zmija ne plaše, čak ih i traže, a kad ih ugledaju ne ostavljaju životinje na miru, nego  ščepaju prvi kamen ili štap da joj pokažu tko je jači i tko se koga treba bojati.

Jedan od takvih zmijolovaca ujedno je i skupljač gljiva, Bikan Grgin, kojega su roditelji krstili imenom Ivan ali to malo tko zna, pa je i on zaboravio svoje pravo ime. Bikan je ovoga ljeta, zahvaljujući kišnom vremenu, nakupio puno pečurki po podinama i na gredi, ali je nenadano doživio poraz od protivnika s kojim ni u snu nije računao  – Jozo Kalčić je naime prije nekoliko dana krenuo njegovim stopama i pronašao gljivu tešku 1,2 kilograma dok je Bikanov najteži ulov  ove godine vagao samo devedesetosam deka, pa je, priča se tako po selu, zapao u tešku depresiju i odredio sam sebi terapiju koja glasi:

„Ako triba iđem i do Đuline peće, ali me Kalčić pobijedit neće.“

Prilikom dugih  šetnji po gredi i podinama u potražnji za gljivama, Bikan redovito sreće pokoju lijepu čobanicu, izgubljene ovce i sanjare, a jako često u kamenjaru naleti i na zmiju. Obično produži dalje – lovi ih samo kad se dovuku u selo jer ga tada zovu skamenjeni susjedi i uplašene žene da ih oslobodi napasti – ali je prije nekoliko godina popustio svom lovačkom nagonu pa kad je zapazio debelog poskoka kako se sunča na stijeni uzeo je granu i premlatio životinju, prije nego je produžio u pravcu Lipskog gaja. Pri povratku u selo opet je prošao pored istoga mjesta, vidio poskoka koji se ni milimetra nije pomakao sa svoga mjesta i krenuo da ga gurne u travu, da se netko ne bi uplašio ružne, mrtve zmijurine.

Budući da je na nogama imao samo papuče nespretno je počeo gurkati poskoka, on se osvijestio i zabio mu u znak osvete za pretpljene batine oštre zube u golu, desnu petu. Bikan je prvim kamenom dokrajčio započeti posao, zaputio se kući, popio kavu sa ženom i kad mu je noga počela trnuti rekao joj da ga je prije sat vremena ugrizla zmija. Žena je sabrano reagirala, nazvala hitnu pomoć i uskoro su njenog muža odvezli s upaljenim plavim svjetlom. Bilo mu je već loše, povraćao je u vozilu, potkoljenica mu je uvečer pocrnila, ali je serum – kojega tijekom ljeta nikada ne bude dovoljno, kao da živimo na sjeveru Europe, a ne u njenom kamenjaru – počeo djelovati i nakon tri dana boravka u livanjskoj bolnici, pod nadzorom požrtvovanih medicinskih sestara, spašena je Bikanova desna noga.

Poslije neugodnog iskustva on ne ide više na gredu u papučama, navuče uvijek tenisice s povišenim đonom, a i zmije u njihovoj prirodnoj okolini ostavlja na miru, govoreći:

 „Ne znam šta mi je onda bilo da je diram isprid njezine kuće.“

Kad  međutim neka od otrovnica dospije do seoskih kuća zovu ga panično mlade iz susjedstva, a on im rado priskače u pomoć i tješi strpljivo preplašene žene nakon što ih oslobodi napasti. Veli Bikan – kad smo ljetos zasjeli u Tominoj konobi – da je ove godine, unatoč malom broju sunčanih dana, ubio ukupno pet komada gmizavaca, a šesta, jedna debela i kratka ženka poskoka, mu je pobjegla u grmlje. Nije ispričao u koje grmlje da ne bi Tomu uplašio.

Budući da je Bikan redoviti gost u Tominoj konobi njih dvojica su od pretjeranog straha s jedne i prevelike neopreznosti s druge strane napravili idealnu kombinaciju koja je kulminirala u saopćenju godinama brižno čuvane Bikanove tajne, uspješnog recepta za obranu od zmija.

Nijedna tajna međutim ne bi bila tajna kad bi se o njoj javno pričalo, pa stoga još jednom zamoljavam sve čitatelje da istu sačuvaju za sebe, inače sam nagrabusila.

Radi se naime o povjerljivoj informaciji koju je Bikan, uz izuzeće javnosti, dobio od jednog Bosanca, a taj čovjek pravi unosan posao u našim kršnim krajevima prodajući čudesno sredstvo za obranu od zmija – male, bijele kockice, izgledom poput kocki šećera, koje on osobno, uz izgovaranje čarobne formule, postavlja oko ugroženog područja, a koje pak svojim mirisom i okusom u kombinaciji s nerazumljivim riječima odgone sve gmizavce od kućnih pragova.

Bosanac prodaje čudesne kockice po cijeni od petsto maraka po zaštićenoj kući – za to mu treba otprilike dvadesetak deka materijala –  a Bikan jedini zna da se radi o kockama za potpaljivanje ugljena na roštilju koje pak koštaju dvije marke po vreći od deset kila, količini dovoljnoj za višegodišnju zaštitu od poskoka.

Tomo je, tako se priča, bez odgađanja nabavio pola tone spasonosnog sredstva i uskladištio ga na gornjem katu stare kuće, tik iznad konobe. Bikan mu je doduše objasnio da je dovoljno jednom svaka tri tjedna obnoviti kockice, ali Tomo ide na sigurno, pa svake večeri nakon što zadnji gostu odu svojim kućama, on kruži oko konobe, obilazi i moje deblo i staru Bajinu pojatu, te mrmljajući nerazumljive formule sebi u bradu – nešto poput „aba baba džaba“ – polaže oprezno po zemlji čudesne bijele kockice.

Ove godine Tomo je presretan, nije vidio ni guštera, a kamoli zmiju, no kao što rekoh na početku bilo je puno kišnih dana pa je moguće da je i vrijeme odigralo svoju ulogu u njegovom opuštanju, ali nikad se ne zna.

Za kraj ja, mandoseljska murva koja mirne savjesti ne bi odala nijednu tajnu, još jednom molim one koji su do kraja pročitali priču, da iz svoje memorije zauvijek izbrišu svako sjećanje na kockice, a ako pak ugledaju poskoka ili šarku nek zovu Bikana. On će im sigurno pomoći – ili tako što će ubiti gmizavce, ili će im u povjerenju reći kako da se zaštite.

 

Tekst: Blago Vukadin

Foto: Ivica Šarac

15.09.2014.