NAŠA ŠKOLA: Mak Srđanac – Marko Kovačević: Đačka prisjećanja (1947. -1951.) – VI. dio

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

U komunističkome poraću u duvanjskom je kraju bilo malo dječjih igara koje bi konstruktivno usmjerile dječju silinu i obijest, a među njima je bila najpoznatija igra “klisa i kerače” te “čome i šige”.

U prvoj igri kraći prut (“klis”) udarao se štapom (“kerača”), a na drugoj strani grupa ga je dočikala svojim “keračama” ili ga zaustavljala trnovim granama. To njegovo hvatanje ili odbijanje donosilo je određen broj bodova (“punata”).

“Šiga” je bila vrsta duvanjskog “hokeja na travi” i možda su tu igru u rodni kraj donosili radnici povratnici iz Sjedinjenih Američkih Država između dvaju svjetskih ratova.Na ledini bi se iskopala rupica a drvena kuglica (“šiga”), veličine jajeta, udarala se u donjem dijelu zavinutim štapom (“čoma”) i nastojala utjerati u rupicu.

Tako jednom na susjednome gumnu petnaestogodišnji snažan dječak, kovrdžave kose, igrao se “šige”, a nas nekoliko sedmogodišnjaka zadužio da mu vraćamo “šigu”, kako ne bi sam morao ići po nju. Vratim mu ja tako “šigu”, on je namjesti i snažnim udarcem ošine “čomom” prije nego što sam se uspio skloniti u stranu. “Šiga” me pogodila tik ispod lijevog oka i nastala je modra čvoruga veličine šljive, podlivena krvlju. Da je udarila dva centimetra naviše, pogodila bi usred oka i sigurno bi ga zgnječila ili oštetila. Došao sam plačući kući a mati mi je krpom navlaženom u slanoj vodi ublaživala bol i postupno otklonila oteklinu ispod oka. Srećom sve je prošlo dobro!

Druga zgoda nije bila manje opasna od spomenute, a dogodila se vjerojatno početkom drugoga razreda, u jesen. Vraćali se mi iz škole a nam”Šikinoj međi”, ledini koja je strmom padinom prelazila u njive ispod sela, stajala ispregnuta konjska kola. Obijesni dječaci više puta znali dogurati kola do ruba strmine, onda se naglo popeti na njih i vratolomno se spustiti niz strminu. Poučen “šigom” držao sam se postrani od te vratolomije. Kad pri drugome ili trećem spustu kola zapeše negdje na rubu i zaustaviše se, dječaci me zamole da malo pomaknem prve kotače i gurnem kola. Kako sam stajao u blizini, na svoju ih nesreću poslušam, pomaknem prvi kotač, pri čemu se kola oslobode, jurnu niz strminu, mene obore i jedan mi kotač prijeđe preko nogu ispod koljena. Kad su kola sjurila niz strminu, a ja pokušao ustati, noge su mi bile utrnule, gotovo uzete. Ipak sam ustao i uz pomoć dječaka došao kući. Moja se mati prestrašila i na strinin nagovor odvela me Zeki, seoskom “vidaru”, koji je vješto “namišćo” (namiještao) iščašene zglobove pa i prijelom kostiju. Bio on bolničar negdje za Prvoga svjetskog rata na talijanskoj fronti pa od vojnih kirurga naučio tu dragocjenu vještinu. Dok me je mati čvrsto pridržavala, sijedi je “kirurg” palcem i kažiprstom pipao moje kosti ispod koljena pa kad bi dotaknuo bolno mjesto, ja bih vrištao. Utvrdivši dijagnozu rekao je mojoj majci: “Nevista, kosti nisu slomljene već samo malo nagnječene, mirovat petnest dana i močit ji u slanoj vodi.” Nakon petnaestak dana ja sam, na majčinu radost, skakutao poput ždrebeta i ponovo krenuo u školu. Nakon toga mati me poticala na oprez i ja sam iz te nemile zgode izvukao veliku pouku. Klonio sam se dječjih vratolomija a i u blažim sam se nestašlucima držao postrance.

Zgoda, zapravo više nezgoda i nesreća, koju ću sada ispričati, najtragičnija je od svih kojih sam se prisjetio, pričajući o dječjim nestašlucima i vratolomijama. Budući da su za Drugoga svjetskog rata duvanjskim krajem prolazile najrazličitije vojne postrojbe, nakon rata je gdjegdje preostalo neaktivirana streljiva i bombi, rjeđe mina, što je bilo posebno opasno po dječju radoznalost i neopreznost. Tako se za ljetnih školskih praznika, negdje između drugoga i trećega razreda osnovne škole, dogodila strašna nesreća. Grupa dječaka iz Mandina Sela čuvala goveda i na pašnjaku nađu neeksplodiranu ručnu bombu. Igrali se tako njome, bacali je dok se jedan dječak nije osmjelio, uzeo je u ruke i zubima potegnuo osigurač. Bomba je eksplodirala, raznijela ga i još teže ranila nekoliko dječaka u njegovoj blizini. Kad je početkom jeseni počela nastava, s nevjericom smo se obazirali na prazno mjesto, gdje u školskoj klupi više nije bilo Marka, poginulog dječaka, i sa zebnjom gledali preživjele dječake, lakše ranjene i ozlijeđene. Tako je strašan rat i nakon svojeg prestanka još sijao smrt i nesreću.

(nastavlja se)

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.

Foto: Ivan Šarac (na slici Josip Šarac Morgen i njegova pok. mater)