NAŠA ŠKOLA: Mak Srđanac – Marko Kovačević: Đačka prisjećanja (1947. -1951.) – III. dio

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

Imali smo i “bukvar” (početnicu), a onda, čim smo se uvještili tom starorimskom metodom (tablica, pisaljka, spužva), prešli smo na “teku” (pisanka), na kojoj smo pisali “lapešom”(olovkom), a brisali gumicom. Za taj skroman pisaći pribor imali smo drvenu pernicu, koja je u višim razredima obogaćena “držalom i perom”, koje se umakalo u bočicu s “tintom” (crnilo).

Školske knjige i pribor đaci su nosili u “torbi uprtnjači”, koja se tkala u domaćoj seoskoj radinosti, a poneki su iz knjižara već nabavljali kartonske “torbake”, đačke uprtnjače.

Đačka je odjeća u tome komunističkom poraću bila skromna i uglavnom iz domaće seoske radinosti. Dječaci su nosili vunene “čakšire” crne boje, crni “koparan” (kaporan, kaputić), a ispod njega bijelu vunenu “guću” s dugmadima. Zimi se nosila crna, od vune pletena “šubara”, koja se zimi mogla spustiti preko ušiju.

Oko vrata se zimi nosio dugačak vuneni šal domaće proizvodnje (“pamra”), a na nogama su bili domaći, od goveđe ili ovčje kože “načinjeni” opanci. Iz “Batinih” prodavaonica u Duvnu (Tomislavgrad) polako su prodirali gumeni opanci i “bate”, gumirana obuća prikladnija za kišu i snijeg od domaćega kožnog opanka. Cipele su bile rijedak luksuz na dječjim stopalima.

Djevojčice su nosile crnu “aljinu” od domaćeg sukna, opasivala se “pasom” (pojasom) a sezala je do sredine nožnih listova. Preko nje se oblačila vunena domaća “ječerma”, također od crnoga domaćeg sukna, na glavi je bila tvornička “marama”, a na nogama opančići ili “bate” kao u dječaka.

Dok su dječaci nosili bijele vunene domaće čarape (“čorape”), u djevojčica su one bile crne, iste domaće proizvodnje. Na njih su se nazuvali “bozavci”, domaći nazuvci za stopala s dekorativnim vezom odozgo.

Djevojčice su kosu splitale u dvije pletenice, kao što je bio običaj u ondašnjoj seoskoj patrijarhalnoj sredini, s razdijeljkom posred glave, a dječaci su imali podšišanu kosu, s “kikom” iznad čela. “Turski” se “perčin” (muška pletenica) već davno “pobacio”, vjerojatno za austrijske vladavine. To je u ono poratno vrijeme bila odjeća srpske i hrvatske djece, a u ono vrijeme muslimanskih djevojčica nije bilo u školi u Mandinu Selu.  Malobrojni muslimanski dječaci odijevali su se nešto drukčije, s više”prtenine” (pamučna tkanina).

Na toj patrijarhalnoj odjevnoj osnovici socijalistička je poratna “nadgradnja” nadogradila svoju ideološku sovjetsku oznaku, nošenje pionirske marame oko vrata. Odlični su đaci nosili crvenu maramu (simbol revolucionarnog elitizma), vrlodobri plavu, dobri zelenu, a dovoljni žutu (vjerojatno kritika narandžastoga i “gnjilog” kapitalističkog liberalizma).

Nakon završetka nastave đaci bi u redu, dvoje po dvoje, krenuli prema svojim selima, a za red je bio zadužen “redar”. Mene je, kao odlična đaka, po nesreći zapala i ta dužnost. Vraćajući se kući đačka bi četa neko vrijeme disciplinirano išla u redu, a onda, čim bi izmaknuli učiteljičinu pogledu, dječja bi se kolona raspršila i započeli bi dječji nestašluci sve do kuće.

Nestašluk u razredu, nenapisana ili nenaučena domaća zadaća kažnjavali bi se šibom, koja se kao pedagoško sredstvo još rabila u poratnim komunističkim školama. Koliko se sjećam, davala se po ispruženu dlanu, i to poprilično tvrdo i nemilosrdno, rjeđe po goloj stražnjici “kajišem”(remenom), kao na koricama one glagoljaške početnice iz XVI. stoljeća. Ta je kaznena mjera pogađala uglavnom nestašnije i “jogunastije” dječake, a djevojčice, po naravi i pravilima patrijarhalne sredine suzdržanije i discipliniranije, rijetko bi primile šibe, možda katkad blaže po vršcima skupljenih prstiju, po “koki”.

Drugo je represivno sredstvo ondašnje osnovne škole bio “pržun” (zatvor), ostajanje po kazni koji sat u školi nakon završetka nastave, zbog nestašluka ili nenapisane zadaće.

Kad sam u jesen 1951. krenuo u nižu realnu gimnaziju u Duvnu (Tomislavgrad), te su pedagoške kaznene mjere bile ukinute kao “nazadni preostaci klasne presije”. Đačke se marame više nisu nosile, a zamijenila ih je đačka kapa tamnomodre boje, slična željezničarskoj, a na čelu, iznad plastična “škriljaka” (štitnika), bio je zadjenut redni broj razreda od žute slitine (mesing).

U ondašnjem komunističkome poraću, seoska kućanstva bila su gospodarski prilično opustošena i osiromašena, što se odrazilo na dječju pa i đačku prehranu.

Za Drugoga svjetskog rata Duvanjskim poljem prolazile su povremeno gotovo sve ondašnje vojne formacije, ustaške, domobranske, njemačke, talijanske i partizanske, sve osim četničkih, te unosile nesigurnost, nered i zastrašivanje, pa i povremene likvidacije ljudi, pretežno odraslih muškaraca.

Muškarci koji nisu bili mobilizirani u kakvoj ondašnjoj vojnoj formaciji obrađivali su zemlju, uzdržavali obitelj i povremeno se sklanjali po planinskim docima i krškim šumarcima i gajevima. U tome stočarsko-zemljoradničkom kraju, ekstenzivnoga stočarskog tipa, posebno je stradao stočni fond (ovce i goveda), opljačkale su ga pretežno partizanske jedinice u povremenim prolascima, odvodile su konje i krupnu stoku za potrebe “narodne vojske” a često likvidirale nepodobne seljake, koje bi špijunirali domaći doušnici.

(nastavlja se)

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.