NAŠA ŠKOLA: Đačke sličice u riječi (1948. – 1953.) – V. dio

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

Piše: Ante Šarac

Dječje želje

Jedna od osnovnih želja djece bila je: biti u blizini odraslih ljudi, bilo muškaraca, bilo ženskog svijeta. Nije važno rade li odrasli ili dokoličare, važno je biti s njima. Te su se želje lako ostvarivale, jer se preko dana – kroz sva četiri godišnja doba – živjelo na otvorenome: ispred kuća, na podvornicama, gumnu, njivama, u polju, na Podinama, u planini.

Tako sam uvijek hodao za svojim bratom Božom i gledao kako radi. Najviše me se dojmio način kako je klepao kosu; nekako svečano zalegne i staloženo lupka klepcem po kosi, premda je imao tek 20-tak godina. Ustane, naoštri i vraćajući brus u vodir, zamahne kosom u širokom mahu i dobro odreže. Poslije mu se pridružio i šesnaestogodišnji brat Andrija, s kojim sam stalno bio. Ja sam im donosio vodu u “bucatu” (drvenoj bačvici) s hladnih vrela: sa Stubla, Džaferovca ili Jurnjovače, ovisno o tome na kojoj su njivi ili ledini kosili.

Najviše sam volio ići na Jurnjovaču, kad su kosili ispod Kruga, jer je bila dobro razvedena, živopisna, opasana jablanjem i vrbama. Osim ljudske živosti, čuo se takav kreket žaba kakav nigdje i nikada kasnije nisam doživio. Braća su se natjecali tko će šire zapasati i što bolje odrezati travu, a u tome su se natjecali svi momci iz sela, kao i oni iz okolnih sela. Kasnije su kolale priče, kako su neki od momaka također htjeli imati širok mah, i imali su ga, ali su ostavili unutar otkosa cijelu stabljiku trave ili upola odrezanu, kao da su kosili “krezubom” kosom. Za takve su momke imali riječ koja je općenito označavala nesposobnost muškaraca: “žentile”.

Naročito sam volio ići na Ledine, u planinu, kada se kosila planinska trava. Nad “bucat” smo stavili poveći komad snijega koji se postepeno otapao i cijedio u tu drvenu bačvicu. Djece je bilo uvijek uz odrasle i kad su se kosila žita. Uglavnom smo donosili vodu ili vilali, a ženske su zgrabljale žito.

Poseban je doživljaj bila vršidba. Uvijek smo bili orni “gonjati” konje u krug, po gumnu. Kad je, po procjeni nekog od muškaraca, vršidba bila gotova, slama se uklanjala, a preostala pljeva zajedno sa žitom gurala prema stožini.

Muškarci bi pripremili vijače, a ženske bi uzele grablje za otplavljivanje pljeve, pokrivajući glavu nekom kabanicom ili starom vrećom radi zaštite od pljeve. Muškarci su vijačama mješavinu pljeve i žita bacali visoko u zrak ne bi li pljeva, kao lakša, “odlepršala” dalje od žita.

Pri izbačaju bi vješto, malo u stranu, iskrivili vijaču, tako da se žito što više rastrese. Vještina, bez pomoći vjetra, bila je uzaludna. Znalo se dogoditi da bace u zrak pljevu i žito, a da sve zajedno padne na gumno, kao što smo mi djeca vazda bacali, kad bi nam odrasli ponekad to dopustili, bez obzira na pomoć vjetra. Uglavnom, što je vjetar bio slabiji, to se uvis bacalo više. Ali, najednom, evo “vijora”! Zastruže po gumnu, skovitla prašinu, pljevu i lišće zajedno u prizeman oblak i iznenada nestane ispod Grede. Potom se uvijek rađala ista ženska uzrečica: “To je tamo on!” Kad se žito napokon oslobodilo od pljeve, slijedilo je punjenje varićaka, a zatim njihovo pražnjenje u vreće. Čim se sve žito usulo u vreće, došlo je do brojenja vreća i procjene ukupne težine.

Na temelju toga donosila se je procjena uroda. Ovisno o toj procjeni, našim dječjim glavicama prostrujala je ugodna ili neugodna misao…Sljedeća seoska radnja bila je iskopavanje “kumpira”. To se radilo polovicom rujna; krumpir se trpao u vreće i odlagao u trap. Ni to nije moglo proći bez djece.

Pred Božić smo voljeli gledati kakov vino, dotjerano u mješinama iz Hercegovine ili Imotskoga, muškarci pretaču u boce “litrenjače”. Veselili smo se Badnjaku. Ne samo zbog slame, drvaca i svijeća voštanica koje su se gasile kruhom, umočenim u vino, nego zbog toga, što se jedino na Badnju večer mi djeca nismo ničega bojali! Išli smo kroz selo, bilo da je mjesečina, bilo mrkli mrak, bez ikakva straha. Naprosto, posvuda smo osjećali Božju nazočnost…

(nastavlja se)

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.