NAŠA ŠKOLA: Ante Šarac: Đačke sličice u riječi (1948. – 1953.) – II. dio

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

Piše: Ante Šarac

Dječje dužnosti

Prva i neizbježna dužnost bila je učenje osnovnih molitava, odlazak na vjeronauk u Kongoru, na kojem nas je svećenik upućivao u sadržaj katekizma i objašnjavao pojam grijeha prvih ljudi Adama i Eve te nas pripremao za primanje potvrde. Odmah do toga, po važnosti, bilo je pomaganje odraslima, pa tek onda učenje.

Čitati se moglo posvuda u kući, pa i u krevetu, dok se pisalo i crtalo blizu prozora, kroz koji se probijala dnevna svjetlost. Ja sam, na primjer, veoma rijetko učio blizu petrolejke, osim kad je zagustilo i očekivala se učiteljska prozivka: “Daj ti nama reci.” Zanimljivo, moji me nisu tjerali na učenje, ali to je bilo tako, koliko se sjećam, i u drugih obitelji. Čak su govorili: “Šta tolko buljiš u to, ajde unesi drva, odi otiđi u zadrugu po petrulju, odi pomozi dotrat janjce.”

Preko ljetnih praznika obvezno smo čuvali pokoje tele, janjce, ovce. Janjci su se tjerali ujutro rano i dogonili oko podneva kući – u hladovinu. Brzo bi nam prošlo u igri nekoliko sati, došla su četiri sata popodne, a mati bi nas stalno podsjećala: ” Ajte, eno, svi su otrali janjce na pašu, šta čekate.” Draže mi je bilo kod ovaca koje smo oko podneva približili k void na Jurnjovači, jarugama kod Stubla ili na Drini. Tada smo, najprije uz pomoć neke starije čobanice, a poslije i sami, kad je “obuka” završila, naložili vatru od suhe goveđe “galebe” (balege), odabrali nekoliko omanjih komada kamenja, prikladnih za tu svrhu, i stavili ih u vatru te u nekakvu posudu namuzli svježeg mlijeka od ovaca. Potom bismo vruće kamenje, jedan po jedan, stavljali na žlicu pa u mlijeko, vazda pazeći da sa žlice kamen ne spuzne na dno “ćase”. Mlijeko se na taj način postepeno kuhalo. Kada bismo stavili četvrti-peti kamen, mlijeko je uzavrelo. Onda smo to gusto ovčje mlijeko “kusali” s kruhom ili kruh nadrobili u mlijeko i dobro se nasitili. Ponekad smo odmah ponijeli od kuće litru “varenike” i oveći komad “pokve” i najeli se, bez trošenja vremena na mužnju i kuhanje svježeg mlijeka. Na taj smo način uštedjeli sat vremena više za igru: plivali smo na Drini, bacali kamena s ramena, hrvali se, utrkivali, skakali uvis, udalj – bilo s mjesta, bilo istrka. Ovce su se, kako je sunce pomalo silazilo na obzoru, spontano rasklupčavale i jedna po jedna se odvajala na pašu. Najslađe su pasle pri zalazu sunca, onaj jedan dragocjen sat, prije nego što su stigle u torove. Kad smo išli u planinu s ovcama, prije nego što su bile pokošene livade u polju, također smo, uz obvezu čuvanja ovaca, uživali. Krenuli smo preko Piskulje, Malog i Velikog Kutlovca pa koso, sjevero-istočno prema Prodolu. Tada smo nailazili na zapise: ovdje je čuvao ovce taj i taj, tada i tada i potpis. Činilo mi se to važnim pa sam i ja po crvenim lišajevima na kamenim pločama šarao sličan tekst za buduće posjetitelje, željne odmora na takvoj ploči. Uvečer bi se na Podinama poslije zalaza sunca, uz mnogo ženske čeljadi i djece, spajala janjad s ovcama. Uživao sam u dječjoj graji i blejanju ovaca; svaka ovca traži svoje janje, uz tobožnju našu pomoć, gdje možda više smetamo no pomažemo. Ipak, blejanje naglo umukne. Mali “junaci” mašu repićima, zadovoljni s gutljajima slatkog majčina mlijeka.

(nastavlja se)

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.

Odgovori