S VRHA GRUDE: Izlet kao avantura

objavljeno u: S VRHA GRUDE | 0

Gledajući fotografije i čitajući popratne tekstove na našem portalu vidi se da naši mladi sumještani iz tjedna u tjedan kruže od brijega do brijega, od planine do planine, oboružani ićem i pićem, a nerijetko im se posreći da ih ugoste i neki dobri ljudi u svojim vikendicama te ih počaste kakvim toplim i krepkim jelom. Lako je i lagodno tako putovati! Ne, nisam im zavidan, dapače, neka dečki uživaju dok znaju i mogu. Vidi se da su dobro organizirani.

Kad govorim o dobroj organiziranosti, prisjetio sam se jedne avanture u vezi s planinom. Bijaše to, kako piše u mome rokovniku, 6. rujna 1986. godine. Došao sam u Mandino Selo na dva-tri dana. Uvečer sam se dogovorio s bratićem Zdravkom da sutra skočimo do naših Ledina na Ljubuši. Sunčane zrake pozdravile su nas kroz zastore na prozorima, ubrzale ustajanje, tako da smo već bili na doručku negdje u 8,30 sati. Naravno, jači doručak: pršut, kuhana jaja, sir, „pokva“. Natučemo se toga do vrha želuca, popijemo nešto i na noge junačke. Kako je ženski svijet vazda bliži životu od muškoga, obje matere, i njegova i moja savjetovaše da sa sobom ponesemo barem litru mineralne vode. Ali, ne, mi tvrdoglavo odbijamo, kao mi ćemo se brzo vratiti, sat gore, sat dolje i eto nas najdalje do dvanaest.

Međutim, čim smo se popeli iznad Malog Kutlovca, u nama se rodila žeđ a s njom i nedoumica: vratiti se kući, ili ići gore? Odlučišmo ići gore, nekako oslanjajući se jedan na drugoga: ja na njega, jer pomislih da on zna gdje se može naći voda u planini, on na mene, vjerujući da ću ja brže pronaći vodu. S tim mislima ubrzasmo korak i stvarno se ubrzo nađosmo na Ledinama. Tu se pola sata odmorimo, a onda krenusmo pored Glavice ravno prema sjeveru. Dosta daleko.

Idemo odista daleko, kad u dubokom docu vidimo puno ovaca. Planduju. Uz njih dva čobanina. Veli Zdravko da su to Travničani. Malo spuzimo dolje i pitamo, znaju li gdje ima vode. Jedan pokaže rukom prema istoku, kaže: „Idite jedan kilometar, ispod kamena izvire, bolja je nego piva!“ Mi se nasmijemo, čuj, bolja nego piva. Ništa vodu ne može zamijeniti. Pivo bi nam samo nakratko ubilo žeđ, ali bi za desetak minuta dobili novu naslagu kalorija – razgovaramo mi, ali se u isti mah divimo takvoj usporedbi piva i vode, govoreći kako je očigledno da naš Bosanac nije odavno popio pivo.

I, doista, doskora nađemo da praktički ispod nepravilno raspoređena kamenja curi voda. Skupimo ruke u pregršt i u više navrata se napijemo te hladne vode. Tek tada zapazismo čaroban prizor: vjerojatno voda iz zemlje izbija u vidu mlaza, ali se na zamršenom putu kroz kamenje taj mlaz gubi, te se prema tlu ruši u vidu velikih kaplji koje se na suncu ljeskaju kao srebrne naušnice nekih nakinđurenih gospođa.

Svjesni da ne će prestati curiti, opušteno zalegnemo na suhu ledinu, smijemo se i u isti glas kažemo: ne treba odavde nikud ići! Odležali smo oko sat vremena i zatim krenemo prema jugu. Domalo ugledamo jednu kuću, i uz nju dugačku štalu. Kad se približismo, vidimo dvije žene ispred kuće, stoje uz bunar, a na bunaru sić. Mi opet žedni, kao da gore ništa nismo popili! Razabiremo da su to zapravo Hercegovke, a to područje vjerojatno se naziva „Bunari.“

I sad ćemo napraviti kardinalnu pogrešku. Žene nas nude sirom iz mišine. Nismo mogli odoljeti: najedemo se ovčjega sira, nalijemo se opet vode i put pod noge prema jugu, čini mi se preko Prodola, pa jugoistočno niz planinu put Piskulje. Nije mi ni danas jasno, kako smo mogli pomisliti da više ne ćemo ožedniti, kad smo se natukli masnog ovčjeg sira?! Čim smo došli na vrh planine, s kojeg se vidi polje, ožednili smo kao da dva dana nismo popili ni kap vode. Ništa, probamo zaboraviti na vodu, vjetar nam udara u čelo dok silazimo, malo nas hladi. Pod pritiskom vjetra gledamo kako koviljan grli visoku travu, a mi ga otkidamo i bacamo u zrak i ponovo se kao djeca divimo da vazda padne na korijenje.

Sad se koncentriram na pejzaž: korak trave, korak kamena i valja stalno paziti gdje staješ da ne bi iskrenuo gležanj. Pita me Zdravko: „Jesi li tako pazio kad si tuda čuvao ovce?“ „Nisam na ništa tada pazio, niti o čemu pametnom razmišljao. I to je bila moja sreća“ – odgovorih. Zdravko prasne u smijeh – u znak odobravanja.

Već su prošla tri popodne, sunce nas pali po čelu, na očigled crnimo, čini mi se intezivnije nego na morskoj plaži. Na Gredu stižemo oko 16 sati. I sad se dogovaramo: ukućani su nas čekali do dvanaest, mi smo žedni, upaljeni, ali ipak ćemo iznad kuće sjesti ležerno, glumiti kao da je sve najnormalnije. I onda, kako smo i predvidjeli, ugleda nas Ana i ode u kuću reći drugima, kako nas dvojica mirno sjedimo i ćaskamo. Onda smo, naravno, požurili u kuću i udri po vodi, samo vodi. Pitaju nas jesmo li jako ogladnili. Velimo: – jako, jako smo ožednili…

Ante Šarac