IZ RIZNICE USPOMENA SLIKOM I RIJEČIMA: Tri generala i Anica iz Borčana

objavljeno u: NOVOSTI | 0

 Piše: Ante Matić – Borčanac

Kad je ministar rata države Hrvatske, Tuđmanov, kažu ako ne lažu, najbolji ministar Gojko Šušak (kojeg sam u šali zvao duvandžija i nije se ljutio) organizirao Večer povratnika iz hrvatskog iseljeništva, našli su se, ne slučajno, za istim stolom u hotelu Interkontiju u Zagrebu, general pukovnik Ante Gotovina i njegova žena pukovnica Jasna, general bojnik Miljenko Filipović i njegova žena Ana Matić,  Borčanka, brigadni general Ivan Čermak, biznismen Lori Grgić, povratnik iz Australije, prijatelj generala Gotovine i nas dvoje iz Borčana, rodica Anica Martinović, mis države Hrvatske 1995, godine i  prva pratilja misce svijeta iste godine i, naravno, ja, književnik i akademik. A bilo je to ovako i nikako inčije.

Nazvao me je ministar Šušak tjedan dana prije tog druženja i pitao jeli Anica meni rodica,pa kad sam mu rekao da je ona kćerka moga daidžića Ivana, odnosno uječevića Martinovića, Đilića, Gojko me zamolio da je dovedem u hotel na Večer povratnika, a ja sam mu rekao da je osobno pozove, jer je ona to zaslužila onim što jest i onim što je  učinila za Hrvatsku; i, također, ona je jedna od rijetkih Hrvatica koja se vratila iz lijepe naše tuđine živjeti u Lijepoj našoj. Naravno, Gojko ju je osobno i službeno pozvao, jer sam mu ja dao Aničinu adresu i telefon. Bio sam pomalo iznanađen određenim mjestom gdje ću sjediti. Kad smo posjedali, ljudi se pogledavali naš stol sa svih strana dvorane, pak sam ja shvatio, da je stol  u centru dvorane i u centru pažnje svih koji su te večeri došli na večer povratnika iz hrvatskog iseljeništva, i da sjedim sa najboljim hrvatskim generalima i najljepšom Htvaticom, mojom rodicom.Daklkem, prst na čelo i promisli zrelo, kako bi to reko Šanjel, za stolom su sjedila dva Gojkova kuma i mi ostali. Anti i Miljenku vjenčani kum  bio je Gojko ,pa me pomalo čudilo zašto Gojko Šušak nije sjedio s kumovima. On je sjedio sa rodijacima, ljudima iz njegova zavičaja – Širokog Briga. Zapravo, bili smo glavni na toj Večeri povratnika. U neku ruku smo svi oko stola bili povratnici osim Čermaka. Nije mu bilo mjesto među nama. Mister Lori Grgić je moj prijatelj, kojeg sam upoznao u Australiji i s njim se sprijateljio. Znam i mogu napisati, da je pomagao više nego itko generalu Gotovini kad je bježa poput hajduka od haških progonitelja i skrivao se od hrvatskih političkih slijepaca i ljudskih ništarija, tada trenutnih vlastodržaca nekih hadezeovaca i ezdepeovaca, Buridanovih magaraca, a to su, da prostite, slična stoka sitna i krupna zuba…

Onda se dogodilo nešto nevjerojatno u to vrijeme ratno, dok smo jeli, pili i pričali, prilazili su neki i tražili autogram od Anice. Ostalo mi je pomalo čudno i teško objašnjivo, kako to da su tražili autogram samo od Anice, a od generala nisu.  Kao što mi je ostalo čudno i moram vam priznati I kazati; generali nisu bili voljni razgovarat o legiji stranaca, kad sam ja pokušavao navratit razgovor na tu temu. Razgovarali smo uglavnom o retu i poraću. Pucali su od smijeha, kad smo  pričali o privatizacije, pa sam ja ispričao sam kako sam nadrljo od Vrhovnika i urednika kad sam, pišući o privatizaciji, odnosno pretvorbi napisao na kraju: Ne bih se začudio da netko  u zemlji Hrvata ukrade iz kobile ždribe ili iz jalove krave tele.

Svi za stolom smijali su se glasno i dugo, osim Čermaka. Vi pogađate zašto to nije bilo smiješno generalu Čermaku.