ZORAN VUKMAN: Duhovne mrvice

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Neki ljudi su doživjeli prestrašne povrede duše i tijela. Mnogi se hoće prikazati kao žrtve, ali stvarne žrtve su ljudi obilježeni preteškim križem, i njih se najmanje čuje. Najmučnije mi je kad vidim da ih demagozi podučavaju kako opraštati i kako ne mrziti. Lako ti je pod tuđim križem govoriti o praštanju i mržnji. Čekaj da dospiješ na svoj križ, pa ćeš vidjeti što je bol, što je iskušenje i što je ljubav, a što mržnja.

 

Šutnja Božja je neizdrživa za dušu koja se pročišćava kroz patnju. Kako onda podnosi tamu neizvjesnosti? Mora, mora ići dalje, kao slijepac sa štapom. Netko ga vodi, Anđeo Božji. Ostati u tunelu i zdvajati, nema smisla. A na dnu bunara? Što kada te braća kao Josipa bace u bunar? Providnost će ti baciti konop. No razum kaže: što ako ne? Vjera odgovara: da!

 

Znati živjeti jednostavno i neopterećeno veliki je dar. Istinski mir nikada ne dolazi izvana, nego uvijek iznutra. Kad su okolnosti loše, još uvijek smo mi sami gospodari našeg unutarnjeg mira. Još uvijek smo mi subjekt koji se može radovati trenutku u kojemu spoznajemo da naprosto postojimo. Zašto je čovjeku čistoća i nepomućenost takve spoznaje nedovoljna da bi bio sretan? Zato jer pod naslagama vlastitih neostvarenih želja i projekcija, teško dolazi do njezine jasnoće. Čovjek previše hoće, a premalo se raduje i cijeni ono što mu je darovano. Život je puno jednostavnija stvar nego što mislimo. Mi ga činimo teškim i kompliciranim. Živimo u svijetu koji sve više napada jednostavnost života, čistoću njegove supstance, nedužnost njegova dara.

 

Kad se čovjek u vjeri i pouzdanju potpuno prepusti Bogu, onda On oslobađa čitavo njegovo biće. Oslobađa ga u svim aspektima duha, duše i tijela. Oslobađa i njegov um. Ali u tomu je potrebna i naša suradnja, raspoloženje u tom pravcu usmjereno. Kad Isus kaže da će nas Istina osloboditi, onda sigurno ne misli na nekakvo intelektualno i moralno nasilje ili nametanje nečega čovjeku. Ne misli ni na kakav sustav učenja, ne govori o doktrini i nečemu što se može teoretski naučiti, a da se ne živi. Postoji puno inteligentnih ateista koji dobro poznaju teologiju, ali ih to ne dovodi do spoznaje Boga. Postoji i puno inteligentnih vjernika koji poznaju doktrinu vlastite vjere, ali je uistinu ne žive. Istina o kojoj Isus govori ne može se do kraja riječima izraziti, zapisati i opisati. Ta Istina je On sam – On koji nas uči i oslobađa od naših predrasuda, ograničenosti, strahova i mržnji. Jedini pravi odnos s Isusom je odnos koji nas oslobađa – najprije od nas samih u smislu navezanosti na ego, na posjedovanje, na namisli srca koje su rasadište potajnih grijeha.

 

„Svako biće koje ima um prirodno želi vječno postojati.” (Toma Akvinski) Postojanje koje bi prešlo u nepostojanje, pretvorilo bi se u ništavilo. Vjera počinje na žalu gdje je Rabi rekao učenicima: ostavite sve i pođite za mnom. Znao je koliko je to teško čovjeku. Svaki novi korak, svaki novi početak u životu je bolno probijanje opne. Ne rađamo se samo jednom. Rađamo se svaki put kad nas obori esencija postojanja. Kad rušimo mit o sebi, kad se sudaramo s vlastitim uobraziljama. Kad odbijamo udahnuti zrak stvarnosti koja nas plaši, koja nam se čini neprijateljska, a zapravo je prostor našega ostvarenja. Prostor gdje postajemo drvodjelje vlastite sudbine!

 

I kad se pitamo gdje je Bog, zašto nas ne čuje, zašto nas ne uslišava, zašto šuti, zašto svoje lice okreće od nas – mi ga zazivamo bolnije i snažnije negoli u dane obilja, mi ga svjedočimo potresnije i vjerodostojnije u potrazi za Njim, u pitanjima i dvojbama, u čežnji duše da Ga upozna i susretne, negoli kad nam se čini da mirno prebivamo pod sjenicom Njegovom i ništa nas ne muči. Vjera nije odsuće pitanja i dvojbi. Vjera je i put i traganje za odgovorima. Vjera je živa onda kad se sučeljava s vlastitim izazovima jer kako će sazreti bez protivština? Koliko puta se zapitamo u životu: gdje je Bog? Gdje stanuje Bog? Čuje li nas? Dopiru li do Njega naše molitve. Vidi li naše nevolje i nepravde. Zašto toliko zla? U boli najviše svjedočimo. U Njegovoj šutnji i odsuću, naziremo govor i prisuće.

 

Bože, ne okreni svoje lice od nas! Pogledaj ovaj jadni narod kako izgubljen tumara, izjeda samog sebe, progoni samog sebe, ubija samoga sebe! Daj da ono najbolje u njemu zasja i pokaže svoju vjeru i snagu!

 

kriz

Odabrao: Ante Vukadin – Ćipa