ZAPIS S RODNOG OGNJIŠTA: O Duvnu i Duvnjacima po duvanjsku

objavljeno u: NAŠA OGNJIŠTA | 0

Kao Hrvat iz Borčana na Duvanjskome polju o Duvnu i Duvnjacima doznadoh, pročitah i zaključih dalje ispisano. Tko zna bolje i više, neka, kada moj tekst pročita, nadopiše. Bit će mi drago.

Na ovaj tekst su me potaknuli česti upiti Hrvata koji nisu rodom iz Duvna: što je Duvno, tko su Duvnjaci, komu mi pripadamo – Hercegovini, Bosni ili Dalmaciji, što je Tomislavgrad, Županjac…? Dosadilo mi je više usmeno odgovarati na takve upite, pa sam se odlučio, koliko znam i umijem, reći nešto na tu temu i u pisanome obliku.

Duvno od duovan

Pa što je onda Duvno? Duvno je danas pokrajina, regija, zemljopisno područje koje graniči, vjerovali ili ne, sa osam susjednih nekadanjih općina. Općina Duvno je nekada obuhvaćala četiri polja: Duvanjsko polje, Roško polje, Buško blato i Šujičko polje. Na žalost, danas je Buško blato veliko umjetno Buško jezero, što je zasluga bivše jugočetničke vlasti.

Ne vjerujem da je riječ Duvno nastala od ilirskoga naziva Delminij. Uvjerljivije mi je tumačenje moga prijatelja jezikoslovca koji mi je rekao da su Duvno i Duvanjsko polje zapravo dobili ime po svetome Venanciju, koji je kao propovjednik kršćanstva ubijen u 3. stoljeću na Duvanjskome polju. Kako po njemu? Naša Katolička crkva, kaže on, imala je običaj proglašavati svetim mjesto na kojemu je ubijen netko tko je svetački živio i djelovao u tome mjestu. A stariji hrvatski ikavski izraz za svet je duovan. Otud Duovno, Duvno polje (Sveto polje). A i časne sestre, od Neretve do Dubrovnika i Korčule, i danas puk često zove duvne (duhovne osobe, časne). Možda je i smrt svetoga Venancija pridonijela da je, koliko je do sada poznato, najstariji naziv za Duvno, Delminij, bio čak u 6. stoljeću biskupijsko sjedište. U toj, i danas važnoj strateškoj pokrajini postoji razrušeni ostatci, da se ne povjeruje, 33 ilirske gradine, kako doznah iz teksta o Duvnu prijatelja Petra Mamića. Šest godina su Rimljani osvajali Ilirik, čije je središte bilo Delminij, dok ga nisu pokorili. Usput rečeno, današnja Engleska je prije pala pod Rimsko Carstvo nego Ilirik. Poznati livanjski i svjetski znanstvenik, koji živi u Francuskoj, Mirko Vidović, tvrdi i dokazuje da su Iliri dio hrvatskoga naroda koji se doselio s istoka morskim putem na obale Sinjega mora. Zbog toga, valjda, nije ni bilo velikih sukoba između Ilira i Hrvata, koji su živjeli u Velikoj ili Bijeloj Hrvatsko (pokojni papa Ivan Pavao II. – Wojtyla je podrijetlom Bijeli Hrvat) između Krakova i Kijeva, kada su se najprije u 5. stoljeću s Gotima, a onda i samostalno u 6. i 7. stoljeću počeli doseljavati na područje današnje Hrvatske, Bosne, Hercegovine i Crne Gore (vidi knjigu Od Selimira do Zvonimira autora Antona Zakarije, HKD sv. Jeronima, 2004.). Dominik Mandić, Antun Zakarija, Muhamed Hadžijahić, i mnogi drugi hrvatski povjesničari, uvjerili su me da su na Duvanjskome polju Hrvati saborovali nekoliko puta. Najpoznatiji su sabori Hrvata na Duvanjskome polju, prema njihovim tvrdnjama, oni koji su održani 640. godine, kada je krunjen prvi poznati hrvatski kralj, Budimir, 753. kada je nakon dvanaestodnevnoga zasjedanja donesen, između ostaloga, Zakon o sudnijem ljudem, 925. kada je krunjen najveći hrvatski kralj, Tomislav.

Delminij – Županjac – Sedidžedid – Tomislavgrad – Duvno – Tomislavgrad

Dolaskom Bijelih Hrvata u Duvno, Delminij postaje Županjac, višestoljetno ima današnjega Tomislavgrada, a pokrajina Duvno ostaje Duvno sve do danas. Za vrijeme hrvatskoga kraljevstva duvanjska, livanjska i glamočka župa činile su kneževinu koja se zvala Tropolje, a i Završje. Važno je napomenuti da su Turci trideset dvije godine Županjac zvali Sedidžedid (nova tvrđava), gdje su se skrasili nakon poraza pod Sinjem 1715. godine. Danas nisu vidljivi ostatci te tvrđave, ali jesu vidljivi i opipljivi ostatci logistike turske vojske (Cigani) u samome Tomislavgradu, koji su kao obrtnici tri stoljeća odlično surađivali s Hrvatima.

Županjac je postao Tomislavgrad 1925. o tisućitoj godišnjici Tomislavove krunidbe, po želji svih nacionalno osviještenih Hrvata i odlukom Duvnjaka. Tu odluku Duvnjaka srpski kralj je potvrdio tek 1928. kao jedan od njegovih ulizičkih poteza prema Hrvatima nakon što je organizirao atentat na velikoga hrvatskog vođu, Stjepana Radića.

Nekada granica između crvene i bijele Hrvatske, i kratko vrijeme pod vlasti hrvatskih bosanskih vladara, te tijekom vešestoljetne okupacije Turaka, Duvno postaje tromeđa između Dalmacije, Hercegovine i Bosne, most koji ih i danas na razne načine povezuje. Sve to vrijeme, kaže moj prijatelj iz Zagreba, „u vama je ostalo nekaj kraljevsko“. Naravno, Tomislavgrad je bio i ostao hrvatski kraljevski grad, bilo to pravo ili krivo raznim nadripovjesničarima tipa Goldstein, Budak, Jakovina…

Znameniti Duvnjaci

Duvno je rodno mjesto slavnoga hrvatskog hajduka, Mijata Tomića, i njegovih serdara. Nigdje u sačuvanim narodnim pjesmama nije zapisano da je Mijat sa svojim hajducima (30) nanosio bilo kakvo zlo svojemu hrvatskom narodu, za razliku od nekih drugih tadanjih i kasnijih samozvanih ratnika za pravo i pravdu. U Mijatovo vrijeme, 17. stoljeće, živio je, radio i na mnogim područjima djelovao i hrvatski Marulić broj dva iz Duvna, fra Ivan Ančić. Da nije bio pravi Duvnjak i pravi Hrvat, Rim bi ga imenovao duvanjskim biskupom. Bio je protiv simonije; nije vjerovao da se grijesi mogu otkupiti humanitarnim aktivnostima. Njegovo tumačenje molitve Očenaš je malo remek djelo, kao da je nedavno napisano.

Duvnjaci su i trojica Duvnjaka, franjevci, istoga imena, roda i prezimena, tri fra Mija Čujića – jedan je bio književnik, drugi slikar, a treći graditelj današnje duvanjske bazilike, te u narodu sveti fra Bariša Drmić i dobri fra Ivo Bagarić. Da još spomenem važnoga, iako manje poznatoga, fra Andriju Stjepana Bisagića de Duvno polje; tako se potpisao na kratkoj povijesti Ugara. Vjerojatno je bio profesor povijesti u Budimu.

Poznato je da Duvnjaci nisu nikada voljeli strane, nametnute im vladare. Takvih dokaza ima i u onih koji su njima htjeli vladati. Tako se žali turski pisac, Mehmed-aga Pruščanin, 1730. u svome Duvanjskom arzuhalu (jadikovki), nakon jedne od mnogobrojnih pobuna Hrvata protiv turskoga zuluma: „Stiraše nas u Duvno, kano konje u guvno.“

Hrvatsko ikavsko mjesto

Duvno je i hrvatsko ikavsko mjesto, a ikavica nije samo govor, nego i logika, te svjetonazor. Duvanjska i livanjska ikavica su i danas najhrvatskiji hrvatski govor. Da se svojevremeno poslušalo Antu Kuzmanića, a ne ruskoga špijuna, Ljudevita Gaja, da ikavski, a ne Karadžićev nepostojeći ijekavski govor, bude hrvatski književni jezik, Hrvatska ne bi imala oblik polumjeseca nego izgled hrvatske kraljevine iz najboljih dana. Ima li išta od temeljnih dokumenata u hrvatskoj povjesnici a da nije ispisano ikavicom? Čak je i na sultanovu dvoru, kako tvrdi Ivo Banac u svojemu doktorskom radu, ikavica bila, uz turski, diplomatski govor punih 260 godina.

Govor je identitet osobe i naroda, a duvanjsku hrvatsku ikavicu, identitet, i ne samo duvanjsku, sačuvali su, to se mora naglasiti, hrvatski narodni i hrvatskoga naroda svećenici – popovi glagoljaši i naši fratri, pratri, ujaci. Pitanje je što bi od nas bilo da njih nije bilo. Hvala im od srca!

To je Duvno kakvo sam ja spoznao i upoznao, a tko su Duvnjaci, osim onih koje sam spomenuo. Trebao sam među te velikane uvrstiti i veliko ime svjetske slikarske grafike, Virgilija Nevistića. Svjestan sam da je nemoguće nabrojiti sve duvanjske, hrvatske velikane u ovome kratkom tekstu. To mi nije ni bio cilj. Htio sam napisati općenito tekst o Duvnu i Duvnjacima. „Tko je tko među Duvnjacima“ piše detaljno u knjizi Joze Renića, koju je objavio još za vrijeme Hrvatskog obrambenog rata. E da je tu knjigu dopuniti, osuvremeniti, osvježiti… Jozo, javi se! Iz te knjige je vidljivo da bismo mi Duvnjaci, sudeći po uspješnosti na svim područjima ljudskoga djelovanja, preko noći mogli preuzeti upravljanje hrvatskom domovinom, koju su nam neprijatelji razdvojili na dvije države.

Duvnjak je širok kao Duvanjsko polje

Duvno je nekada bilo rasadnik dobrih kosaca, ratara, bacača kamena s ramena…, a danas je rasadnik književnika, novinara, slikara, kulturnjaka, glazbenika (samo iz sela Borčana su tri profesionalna pjevača), svećenika, uspješnih trgovaca, građevinara, liječnika, inženjera, ratnika (uh, kako bih rado sve ih nabrojio), športaša… Duvnjak je širok kao Duvanjsko polje, oko kojega su nanizana 33 sela. Duvnjak je vazda Hrvat, katolik, Dinarac, „kajmak Hercegovine“, kako sam na jednoj književnoj večeri predstavljen. Utemeljitelj hrvatskih katoličkih misija po svijetu, pokojni monsinjor Vladimir Stanković, rekao mi je prigodom intervjua za Tomislav: „Moj sinko, vas Duvnjake mi je lako bilo po svijetu prepoznati zato što ste za svaku akciju, koju sam pokrenuo, prvi davali i najviše davali“.

Duvnjaci su vrlo hrabri ljudi, neki bi rekli, tvrdoglavo hrabri. Da, ako je u pitanju Bog, nacija, vjera, ponos, obraz… Duvnjaci su ona vrsta Hrvata koja se već treći rat „natječe“ s Imoćanima u tome tko će dati više mrtvih za Hrvatsku. Tko ne vjeruje, neka slobodno provjeri.

Na poslijediplomskome iz Sociologije doznao sam da su prva nečasna ljudska zanimanja skitnica, gostioničar i prodavač tuđe robe. Rijetki su Duvnjaci koji se profesionalno bave takvim poslovima, iako smo raseljeni po svim kontinentima što iz ekonomskih, što iz političkih razloga. Duvnjak radije voli biti dobar gipser nego dobar gostioničar. Koliko je kvadrata, cijena je po kvadratu, isplata po svršetku radova u roku, kvaliteta radova poznata – duvanjska, i gotovo.

Ali, nismo ni mi anđeli…

Međutim, ah, nismo ni mi Duvnjaci anđeli, ni švapski ibermenši. Naša pametnost zna biti prepametnost; a čega je god previše, ne valja, nije dobro biti prepametan. Zbog prepametnosti često ne podnosimo svoje vođe, čelne ljude – često mislimo da bismo mi to bolje od njih radili. Zbog toga naše udruge, zajednice, skupovi u mirnodopskim uvjetima slabije rade nego neke druge zavičajne udruge. U ratu, kada je kriza, kada se trebamo boriti protiv zajedničkoga neprijatelja, uzorno smo jaki, što se vidjelo i u nedavnome ratu. I još nešto; na žalost, posljednjih godina i mi Duvnjaci, kao i naša djeca, pod utjecajem Eunije i zbog nedovoljnoga roditeljskog odgoja, sve češće završavamo na stranicama crne kronike zbog šverca, kriminala i nemorala. Spasi nas, Bože, od Eunije i od nas samih, kada god to treba, i ne daj da se više raseljavamo iz ove Svete kotline!

Naprijed napisano su premise o Duvnu i Duvnjacima, a što je zaključak, kako dalje, pitam se na kraju svoga teksta. Ukratko, poštujmo još više nego naši predci Boga, vjeru i naciju. Vjerujmo u Božju svemoć i da je Dobro jače od Zla. Idimo u crkve iz uvjerenja, a ne iz običaja. Odgajajmo djecu u duhu duvanjske, hrvatske i katoličke tradicije. Kućimo se, ako je ikako moguće, dijametralno od TG-a do ZG-a. Napajajmo se na svojim ognjištima, budimo ognjištari, a ne globalizirani i internetizirani fluidi bez osobnoga, nacionalnoga i vjerskoga identiteta. Usvajajmo svačije dobro i ne rasplamsavajmo ni svoje ni tuđe zlo. Dobro se mora braniti; branimo svoje Dobro s pomoći Božjom. Budimo ljudi ma gdje bili. „Budi čovik“, ćaća mi je skoro svaki put rekao kada bih odlazio od kuće u tuđi svijet.

Tekst: Marko Matić/ Naša ognjišta (2016.)

 

Odgovori