ZEMLJOPISNI NAZIVI DUVANJSKOG PODRUČJA: Šujica

ZEMLJOPISNI NAZIVI DUVANJSKOG PODRUČJA: Šujica

objavljeno u: ZEMLJOPISNI NAZIVI | 0

U osnovi naziva rijeke Šujice (hidronim), po kojoj je i naselje Šujica (ekonim) dobilo ime, nalazi se iz svakodnevnog jezika posve iščezli pridjev šuj6, potvrđen u većini indoeuropskih jezika, dakle i u praslavenskom i svim slavenskim jezicima. Pridjev šuj6 u hrvatskom jeziku je potisnut od istoznačice lijevi, ali se očuvao u prezimenima Šujica (Lika, Dubrovnik), Šuvak, Šuvaković i Šuvaklija (Srbija).

Dakle, hidronim Šujica znači lijeva rijeka,  lijevi pritok, što je ostvareno i u ovom slučaju, jer vode s Kupreškog i Duvanjskog polja pripadaju lijevoj strani sljeva rijeke Cetine. Najprije dva vodotoka Milač i Mrtvica poniru u dnu Kupreškog polja, a ponovo se pojavljuju na površini zemlje u obliku izvora Veliki i Mali Stržanj, od kojih nastaje rijeka Šujica. Nakon 48 kilomatara  toka kroz Šujičko i Duvanjsko polje Šujica ponire pokraj sela Kovača da bi se ponovo pod nazivom Ričina pojavila pokraj sela Vrila na istočnoj strani Buškog blata, koje je 1972. godine puštanjem u rad Hidroelektrane Orlovac pretvoreno u najveće umjetno jezero u Europi s površinom od 57 kilometara četvornih. Pokrećući turbine te hidroelktrane, koje se nalaze na drugo, hrvatskoj strani planine Kamešnice, vode se Buškog blata ulijevaju rijekom Rudom u Cetinu. Dakle, Šujica je na svoj način lijevi  Cetinin pritok.

Naselje pak Šujica spominje se prvi put  1516. godine u turskom defteru (popis poreski obveznika) kao mjesto u nahiji Kupres kadiluka Neretva. U hasu (lenski posjed turskih sultana) sandžak bega Mustafe paše svi su stočari (Vlasi) podijeljeni u 12 dežamata (katuna), od kojih je  jedan selo Šujica sa sedam kršćanskih kuća i pripada Radovoju sinu Radonjinu. U defteru iz 1528 – 1430. godine Šujica, naselje Kupreške nahije s 33 kršćanske kuće i kućom primućura (vlaški vojvoda), je timar (imanje) novopečenog muslimana Ilijasa sina Vukasovog.  Prihod od poreza iznosio je 2.491 akču, od čega je Ilijas dobivao 1500 akči. Tridesetčetvorica onodobnih Šujičana služili su kao derbendžije (čuvari klanca, vjerojatno Stržanja), pa su bili oslobođeni od svih poreza osim ispendže (porez na žitarice).

Godine 1550. izaslanik Mletačke Republike Catarino Zeno na putu u Carigrad prenoćio je u Šujici (u izvorniku Svizza) u karavan-saraju (luksuznije putničko odmorište od uobičajenog hana), a u svom dnevniku je zapisao da je smještaj bio veoma udoban i što je najvažnije Šujica je bila veoma sigurna, jer ne treba smetnuti s uma da je to bilo vrijeme hajdučije i odmetništava svih vrsta.

Iz godine 1547. godine spomen o Šujici ostavila su dvojica Šibenčana Frane Butrišić i Ivan Diivnić, koji su se na putovanju iz Šibenika u Uskoplje, zadržali  u Šujici i pored istoimene rijeke doručkovali. Na povratku iz Uskoplja ta dva putnika ponovo su  se zadržali u Šujici, prenoćili u karavan-saraju, ali zapisali i bizarnu pojedinost: platili su sijeno za konje 10 jaspri.

Šujicu 1660. godine spominje poznati turski hodoljubac i putopisac Evlija Čelebi kao „malu kasabicu na prostranom i plodnom mjestu na teritoriji Kliškog sandžaka s vrtovima i baštama; ima 300 kuća, džamiju i jedan han, a nema ni čaršije ni bazara. Stanovništvo mu je veoma odvažno i hrabro. Iz ovog mjestanca (rabta) potječe i Kodža Jusuf-paša, muž Fatime sultanije, koji je dogojen u carskom haremu.“

U Šujici je u sklopu svog pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji boravio 1741/1742 godine biskup fra Pavo Dragićević i u tom mjestu zatekao u 5 kuća s 46 duša, dok je 1768. godine biskup fra Marijan Bogdanović u Šujici zabilježio 14 kuća u kojima je  tada živio 161 stanovnika.

U Šematizmu Hercegovačke franjevačke provincije za godinu 1867. fra Petar Bakula je pored naselja Šujice (matice) s 28 obitelji i 250 stanovnika, upisao još šest naselja tog područja: Bogdašić (14, 108), Malovan (3, 28), Rilić (1, 18), Šarampov (30, 221), Baljci (3, 23) i Galičić (7, 25).

U Šujici je prema popisu iz 1991. godine živjelo 1.446 stanovnika, dok ih je 1971. godine bilo i nešto više: 1502.

 

Izvor: Ante Ivanković: Zemljopisni nazivi duvanjskog područja, 2006.