Vrijeme je samo varka, nepostojeća kategorija, svojstveno našem materijalnom poimanju. On je trajno, neprestano i teče od prvog daha koji nam Bog udahnu do zadnjeg daha prije nego se preselimo u duhovni svijet života.
Što više razmišljam o Bogu i osnovnim postavkama logike života, spoznaje, stvaranja i vjerovanja, to mi se više nameće misao da Bog čovjeka nije protjerao iz raja, nego da mu je na živce išla stalno jogunsta narav tek stvorenog čovjeka koji je usput dobio i slobodnu volju odlučivanja. Meni se čini da je onoga trenutka kad je čovjek – muško i žensko – otkrio da im je Bog darovao tri važne stvari; slobodnu volju, razum i sposobnost sustvaranja novog života – da je onog trenutka u raju nestao rajski mir i blaženstvo. Tek što je Bog čovjeka ostavio samog sa sobom, ovaj je postavio pitanje tko je glavna faca u raju, Stvoritelj ili stvorenje. Da bi malo bolje razumjeli čitavu dramu moramo si prizvat u pamet da je u to vrijeme Božji najdraži anđeo već bio premijenio stranu i postao kolovođa protubožjeg pokreta. Lucifer je već tada zvrndao okolo i govorio čovjeku – i njemu i njoj – da njima ne treba Bog, da je ljubav koju on nudi najvažnija, a spoznaja svega i svačega da je tik na dohvat ruke, samo ispruži ljevicu i evo je. Pametniji od Boga. Razmišljajući o tim događajima mi se čini da je čovjek uz Luciferov nagovor odlučio sam napustit raj i okrenut Bogu leđa. Nikako mi ne ide u glavu da je Bog čovjeka protjerao. Da je čovjek imalo želio i trudio se, nekako bi on Boga već bio nagovorio da mu oprosti. Na kraju krajeva Bog neizmjerno ljubi čovjeka, ali dao mu je slobodu da sam odluči. I kad je čovjek uz Luciferovu pomoć odlučio Bogu okrenut leđa Bog ga nije napustio, nije ga zaboravio. Čak štoviše ostao je prisutan i uvijek je tu da pomogne kad zašteka. No, kad iskreno promislimo o nama ljudima onda se nameće zaključak da nije Bogu lako pomagat čovjeku koji to ne želi. Čak štoviše, čovjek sve radi ne bi li dokazao da je on sam izvor svega i mjerilo svega. Najvažnije je biti čovjek, kažu oni koji se nerado pozivaju na Boga, al zato rado pričaju o moralu koji po njihovom izvire iz činjenice da smo svi mi ljudi. No, ima ljudi boljih i lošijih. I Tito bijaše čovjek okićen vražjim moralom. U zadnje vrijeme je jako popularno boriti se za istinu, pravdu, ljubav i tolernaciju, al da Boga nema u toj priči. Oni koji Boga, po vlastitim izjavama, mrze najviše nas pozivaju na toleranciju, ljubav, spašavanje zemlje, ekološku i inu svijest. Čovjek koji sebe smatra sveznajućim očito je u fazi konačnog raskrštavanja s Onim koji ga stvori. Mediji, pismoznanci i pametnjakovići nam svakodnevno poručuju da je Bog mrtav, da nam ne treba. Kažu da smo sami sebi dostatni, mi kao ljudi bez Boga znamo što je ispravno. Propovjednici spašavanja zemlje, ljduskog roda, istine, morala, tolerancije i ljubavi ne prezaju od obrane masovnih ubojica i od ubijanja nerođene djece. No, čemu se čuditi. Zar nije ime najvećeg Božjeg protivnika Lucifer – Lučonoša – Svjetlonoša. Kao i njihovom začetniku, tako i njegovim učenicima ne treba Bog. No, kao i on, tako i njegovi sami sebe nazivaju srceparajućim nadmoćnim imenima. Svoja djela prozivaju djelima ljubavi i tolerancije, svjetla, spoznaje, naprednosti i konačnog oslobođenja čovjeka.
Nekad mi se pričini da je Bog zaboravio na čovjeka, da mu idemo na živce, da je i On napustio svaku nadu i da će svoju srdžbu iskazat na bolan način. No, naivna seljačka vjera mi ne da za pravo, ne mogu Boga strpat u te okvire srdžbe, osvete i jeftinog poigravanja onim što On sam stvori. Nepopravljivo vjerujem da je Isus u pravu kad kaže da Bog neizmjerno voli svakog čovjeka, čak i onog najgoreg. Možda to vjerujem svjestan da onda ima i ja neke šanse. No, ni Bog nas ne voli baš bezuvjetno. Ima jedan uvjet. Čovjek mora prihvatiti ljubav. Bog ne prisiljava. Ljubav na silu bi bila silovanje, a Bog nas voli i cijeni ono što nam je dao: razum, slobodnu volju i život.
Pisati o Bogu i vjeri je uvijek dvosjekli mač. Kako god da okreneš pogriješit ćeš u očima čovjekovim, al svejedno par riječi o čvojeku i Bogu nije na odmet napisat za naš mandoseljski portal.
Čovjek bez Boga
Sam sebi dostatan
Demonstrira, plače, piše
Viče, strepi, jauče
Ljubav prema svemu
Osim prema Bogu
Bog mu ne treba
Prokleti koji ga traže
Nazadni kreteni
Retardi i neznalice
On podučava
Proziva i proklinje
Borac za život zemlje
Umire, a ne vidi
Borac za prava
Ubija nerođene
Oni nemaju prava
Čovjeku ljudske spoznaje
Ne treba Bog
Kad misli da spozna
Čovjeku
Bog smeta
Čovjeku bijesnom
Bog oduzima
Mjesto
Koje pripada njemu
Čovjeku sveznajućem
Bog smeta
On, izvor života
Koji čovjek uništava
Dok se na ljubav poziva
Spašava čovjek zemlju
Spašava čovjek
Buduća pokoljenja
Ona koja
Ne će ubiti
Majke utrobarke
Spašava bez Boga
Ne vidi čovjek da
Bog je izvor života
Milijardama puta prekinutog
Odavno Njemu preseljenog
Onog nikad začetog
Ne vidi čovjek da
Bog je temelj zemlje
On ju stvori
On ju osmisli
On njom upravlja
Bog strpljivo
Voli čovjeka
Odseljenog iz raja
Stalno sumnjičavog
Vječno grešnoga
Neumoljivo vjernoga
Bog vjerno
Voli čovjeka
Što
Kao luđak viče
Bježi mi s očiju
Tebe nema
Tebe ne trebam
Ja sam Bog
Ja sam početak
Ja sam mjerilo
Ja sam kreator
Bog sluša i
Čudi se
Ludom čovjeku
Kojeg sam stvori
Makne se u stranu
Gleda i čeka
Da taj ludi čovjek
Shvati
Da nema života
Bez Boga
Bog umoran
Tužan ko majka
Ne ubija
I kad ne vjerujemo
On pomaže
Da ne uništimo
Da progledamo
Nije ni Bogu lako
Mi ludi, a
Njegov najdraži
Anđeo Svjetlonoša
Lucifer postade
I od tada do danas
Čovjeku žderaču
Jabuke prijevarne
Put iz raja
Svjetlom svojim
Osvjetljava
Vinko Vukadin