SULJINA CESTA

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Put od Mandina Sela do Kongore je naporan, dugačak i iscrpljujući, posebno za djecu koja su ranije pješice išla preko polja u školu, kao i za njihove matere i babe na putu do crkve. Muškarci su u našem selu i u to vrijeme bili manji vjernici od žena, ili su pak manje griješili, pa je većini njih bilo dovoljno da svoje propuste ispovijedaju ljeti, kad je put do Kongore bio suh.

U vrijeme u koje je moja generacija išla u školu od petoga do osmoga razreda taj put je bio obični kolovoz, djelomično napravljen kotačima konjskih kola i rijetkih traktora, djelomično je se pak radilo o jednotračnoj, nogama utabanoj stazi, a vodio je najprije lokalnom cestom ispod sela, pa pored Kažmirova trnja desno, onda preko livada pa nakon otrpilike tristo metara, kod tadašnjeg Ikića trnja nalijevo, onda dobar kilometar pravo, sve do kongorskih vrtlova, preko tamošnjeg potoka i skakala s kojih je Tomislav Mijin nekoliko puta padao, da bi oko petsto metara prije cilja prelazio u usku cestu ograđenu kamenim zidovima. Malo prije škole je s lijeve strane, od pravca kongorskog groblja, dolazio poljski put iz Lipe.

Za vrijeme ljeta je, kao što napomenuh, put bio prilično ugodan i suh, potok bi presušio, na livadama nije bilo lokvi, blato bi postalo prašina, a ni ljudima se ne bi previše žurilo, jer za vrijeme ljeta nije bilo nastave, pa bi polje oživjelo samo nedjeljama i na župni blagdan Srca Isusova, kad je nakon mise održavan dernek, velika fešta u malom kraju prilikom koje bi se na livadi između crkve i škole raširivale šarene deke, praznile smeđe i zelene boce piva i tadašnje cole iz Slovenije koju smo zvali cockta, mirisala pečena janjetina, a cure i momci se upoznavali i radovali dolasku zime, sezoni sklapanja brakova. Do prije nekoliko godina je naime bilo jako rijetko da se mladi ljudi vjenčavaju tijekom ljeta, ta moda je nastala u zadnje vrijeme iz čisto praktičnih razloga pošto su slavlja postala puno veća i svečanija i jer većina Duvnjaka sa strane za Gospojinu dolazi u rodni kraj, dok Božić provodi u svojim novim zavičajima po raznim Zagrebima, Mostarima, Bečevima i Münchenima.

Da bismo iz navedenih razloga poplave polja, preskakanja potoka i pokojeg propadanja u ledu sigurni i suhi došli do škole, mi đaci smo, skoro svi, od sredine listopada kad počinju prve velike kiše, pa sve do početka svibnja kad sunce nadjačava oblake, ujutro oblačili duboke, gumene čizme, preko kojih bi se ipak ponekada prelijevala voda i kvasila čarape i hlače. Redovito bi u to doba učionica zaudarala neugodnim mirisom dječjih nogica ili nožurina – ovisno o perspektivi iz koje se promatraju drugi – jer su se mokri dijelovi odjeće sušili na povelikoj peći u ćošku učionice, a oni koji nisu imali rezervne čarape bi po nekoliko sati nastave provodili bosih nogu, u papučama. Najdublje čizme u našoj generaciji, zvali smo ih ribarske, imali su Jozo Ćotin i Ante Baćkušin. Jozi je tu sigurnu gumenu obuću nabavio njegov brat Ile u Splitu, a Antine – i njih je Ile kupio svome rodijaku Ćiki – je njegov stariji brat Toša posudio kad je išao Ruži na silo, pa ih je zaboravio vratiti.

Nekako u to vrijeme su počeli voziti i prvi školski autobusi, ali je mjesečna karta bila jako skupa, a transportno poduzeće je, unatoč visokoj cijeni koju si svi roditelji nisu mogli priuštiti, pravilo gubitak na relaciji Mandino Selo – Lipa – Kongora, pa je učenicima nakon pokusnog roka od nekoliko mjeseci ugodnog putovanja u toplom autobusu opet bilo neophodno ići pješice preko polja u školu. Zaboravih navesti da je cesta do Kongore u to vrijeme bila makadamska i da vodi uz sami rub polja, preko Lipe, te bi pješačiti tim pravcem značilo produljiti put s tri-četiri, na cijelih sedam-osam kilometara.

U to vrijeme je Luka Šarac zvani Suljo – mislim da mu nije bilo baš drago kad bi ga netko zovnuo tim nadimkom, ali nije se ne previše ljutio poput nekih drugih nositelja dodatnih imena i titula – bio na vrhuncu svoje karijere. Švercao je Luka svim i svačim, na početku duhanom, a u spomenuto vrijeme njemačkim markama. Mijenjao ih je za naše gastarbajtere i uvijek je nudio bolji tečaj od bilo koje banke, pa mu je posao dobro išao. Zahvaljujući visokoj inflaciji je rizik od gubitka bio isto tako velik kao i prilika za zaradu, ali je Luka imao svoje kanale pa su godinama i on i njegovi klijenti bili zadovoljni. Tu urođenu poslovnu sposobnost i marljivost je od sve Lukine djece najviše naslijedio njegov najstariji sin Marko, koji je već desetljećima jedan od najuspješnijih poduzetnika u našem kraju i koji, između ostaloga, na početku opisanoga puta do Kongore, u visini već spomenutog Ikića trnja, danas ima veliki pogon za kopanje pijeska. Jozo Ćotin, momčina iz prethodnog poglavlja ove priče koji je ranije imao duboke ribarske čizme, tamo sad dolazi svaku večer, “radi” na kopu kao noćni čuvar. Priča se da je Jozo tražio posao na kojem se neće ni umoriti, ni uznojiti, pa mu je Marko našao idealno radno mjesto.

Luka je znao svakoga tko bi donosio nekakve odluke, imao je zahvaljujući svome poslu prijatelja i poznanika ne samo u Duvnu, pa je tako jedne godine na njegovu inicijativu i u njegovoj režiji pokrenut veliki projekt izgradnje ceste preko polja, od Mandina Sela do Kongore. Na početku je većina Mandoseljana bila skeptična, ali je Luka bio uporan, išao je od kuće do kuće, a koliko se sjećam njegovi glavni pomoćnici u provedbi namjere su bili moj ćaća Ćokan, te braća Jozo i Peša Džankušića. Oni bi prilikom igranja table uvjeravali druge ljude kako je važno da se napravi cesta, zbog djece koja mokra dolaze u školu i mokra se vraćaju kućama, a i autima, kojih je u to vrijeme već nekoliko bilo u selu, bi bilo bliže i lakše, te je nedugo nakon rađanja ideje krenula i akcija skupljanja novca i uskoro je velika većina Mandoseljana bila za realizaciju Lukina projekta, Suljine ceste.

Na cijeloj relaciji od lokalne ceste ispod našeg sela pa do kongorskih vrtlova su tako jednoga dana žuti bageri počeli kopati kanale na obadvije strane trase, teški kamioni su dovozili pijesak i raspoređivali ga na svakih nekoliko metara u poveće hrpe, koje bi kasnije kašikom bagera bila poravnate. U roku od samo nekoliko mjeseci je skoro cijela trasa bila pripremljena, čak su i betonski okviri za propust vode, koje smo po njihovu njemačkom nazivu zvali „rore“, njih ukupno pet, isporučeni na najkritičnijem mjestu, kod Ikića trnja, i čekali da se ugrade ispod Suljine ceste. Četiri propusta su bila položena na donju, ravnu stranu, dok su jedan stajao uspravno, nasloljen na druge betonske kolose.

Ta uspravljena „rora“ je međutim djeci koja bi za vrijeme školskog puta dobila probleme s probavom služila kao sigurno sklonište za obavljanje potreba prilikom kojih nitko ne želi da ga se vidi iz skoro svake seoske kuće. Posebno aktivni u tom pogledu bili su moj mlađi brat Marinko i Dane Jozin, sinovi već spomenutih pomoćnika voditelja projekta. Kad je opet došlo proljeće i kad su Suljo, Peša, Jozo i Ćokan krenuli do gradilišta, da „izmire rore“, ona uspravna je, na njihovu nesreću, bila već poprilično napunjena, što oni naravno nisu znali. Tko od njih je stajao po strani, a tko je povaljivao uspravljenu roru, ne zna se više, ali je ostalo zapamćeno da su očevi dvojice glavnih zlotvora, Ćokan i Jozo, nakon velikoga napora istovremeno cipelama ugazili u ne baš jako mirisnu hrpu. Kako je Jozo reagirao ne znam, ali je se Ćokan gadno naljutio, opsovao je nešto što mu je prvo palo na pamet i nije popuštao u ljutnji sve dok nije, nakon dugotrajnih i napornih saslušavanja, saznao ime, prezime i datum rođenja klipana zbog kojih je prvi put nakon dugo vremena dragovoljno morao izuti cipele prije ulaska u kuću.

Ta mala nezgoda međutim nije bila glavna prepreka u nastavku realizicije za naše selo velikog projekta. Novca je naime nestalo, ni Lukina poznanstva u općini nisu mogla garantirati financiranje pozamašnog proračuna, pa je Suljina cesta dugo vremena ostala u svom prvobitnom obliku, kao solidno pripremljena trasa ceste, s kanalima na obadvije strane, koju je trebalo samo detaljno poravnati i na kraju asfaltirati ili barem popuniti šljunkom za makadam. Dugo godina nakon opisanih zbivanja je na otprilike pola puta do Kongore pokrenut drugi veliki projekt u našem kraju koji nije bio ni blizu tako human kao Suljina cesta, kad su se neki novca i slave željni menadžeri iz nekih drugih općina dosjetili velikih naslaga lignita ispod našeg dijela polja i tamo otvorili površinski kop. On je zbog loše kvalitete uglja ugašen, a mi smo za uspomenu na ljudsku glupost dobili poveliko jezero. Tako se potvrđuje da je puno toga u životu relativno, te da i gadne stvari ponekada imaju nešto lijepo.

Suljina cesta je ostala na svome mjestu, nije doduše nikada postala ono što je htjela biti – najbrži put od našeg sela do Kongore, pošto sadašnji učenici i pobožni vjernici – zadnjih godina naime i muškarci dolaze u povećem broju na nedjeljnu misu – putuju autima i autobusom do škole i do crkve. Zahvaljujući pogonu Lukina sina cesta je do bivšeg Ikića trnja, do mjesta na kojima su se Marinko i Dane od radoznalih pogleda skrivali u „rore“, čak i asfaltirana, a autom se, polako i sigurno, može probiti sve do škole.

Kad ljeti, za Gospojinu i u vrijeme nogometnog turnira na Dolovama, navratim u selo odvezem se barem nekoliko puta sa svojim sinom do sredine polja, ugasim auto, sjednem na mjesto suvozača, dok on nestrpljivo čeka da mu konačno kažem:

„Okrići ključ i vozi Suljinom cestom, sve do kongorskih vrtlova. Tu ćemo opet prominit mista, jer ima nekoliko krivina, a ne bi želio da završimo u kanalu.“

Tu i tamo na trasi sretnemo i pokojeg biciklistu ili šetača koji svojoj pratnji, djeci, ženi, mužu ili prijateljima, možda baš pričaju priču o Suljinoj cesti iz davne tisućudevetstosedamdesetineke godine.

Blago Vukadin