Gledam,
pored prozorskog okna sjedi otac
pogleda uprtog u daljinu.
U daljini patnja,
u daljini potraga za sobom,
za ocem kojeg poznaje u sjenama sjećanja,
više kao potrebu već živu sliku!
U daljini majka uplakana, udovica s njih petoro…
Djetinjstvo bez igre,
glad što ne popušta ni danas – sa osamdeset!
Odsutnost na licu moga oca, bol vidljiva, a neizrečena.
Ne znam je li ikada otac moj gledao naprijed,
da li je vidio ovaj svijet u kojemu jest
ili je zauvijek ostao prekriven siromaštvom,
u štali, pod biljcem, najamnik tuđi,
tražeći dodir, tražeći nježnost i toplu riječ,
oca kojeg oživjeti želi,
majke kojoj se srce skamenilo u neimaštini,
svijeta koji ga prikovao nepravdom!
Još samo misli bile su slobodne…
Vidim ga u štali sklupčana,
potiskuje strahove u slamu, pod teški biljac svoga djetinjstva;
snu se nada, predahu od stvarnosti!
A sad – sad spokojno, pomiren s Bogom, izmiren sa sobom,
slobodan od strahova,
slobodan od nepravdi svijeta,
spava otac moj!
Stipan Perković – Pipa