ŽUPA KONGORA: Veliki četvrtak (24. ožujka 2016.): svečana sveta misa Večere Gospodnje u 18 sati. Nakon svete mise prenosi se sakrament na sporedni oltar i u tišini se ostaje u klanjanju i u molitvi. Crkva će biti otvorena do 22 sata i nađite malo vremena za svetu uru.
“Izuj obuću s nogu!” To je kratak, sažet zahtjev što ga sluša Mojsije na brdu Horebu. Mojsije je pasao ovce svoga tasta Jitra, i zagleda se u grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. On se zaputi, želeći biti blizu toga čudesnog prizora i promotriti zašto grm ne sagorijeva. Iz grma ga zovne Bog: “Izuj obuću s nogu!”
“Izujte sandale. Ja vam želim oprati noge!” To je isto tako odmjerena najava, koju su čuli Petar i njegovi drugovi. Petar je sebi zamišljao ovu svečanu večer sasvim drukčije, nego što ga Isus moli, da ispruži svoje noge i dopusti Isusu da obavi službu sluge. Jasno, da je Petru neugodno dopustiti jedan takav doticaj.
“Izujte obuću”. Mojsije i Petar – oboje su tu s bosim nogama. Oni su smeteni i bespomoćni. Tamo gdje se Mojsije i Petar odazivlju pozivu, gdje se otvaraju onomu koji ih želi dotaknuti, događa se promjena.
Mojsije sluša kako glas nastavlja: “Mjesto na kojem stojiš sveto je tlo.” Židovski filozof religije Martin Buber prevodi: “Mjesto, na kojem stojiš, jest tlo posvećenja.” Ne radi se dakle primarno o prostoru koji zahtijeva osobito strahopoštovanje, o mjestu na koje se ne smije stupiti blatnjave obuće. Nego, ovdje se radi o mjestu, na kojemu se događa promjena: “To je tlo posvećenja.”
S današnjom službom Božjom Posljednje večere mi ulazimo u slavlje uskrsne svetkovine. Kako slušamo tu riječ? Koja nas osiguranja i zaštitni mehanizmi spriječavaju u tome, da se povjerimo Božjoj ljubavi? Koje su strane našega života neugodne i mučne, te mislimo, da se moramo sakriti? Koji “debeli đonovi” su učinili da smo postali neosjetljivi i ravnodušni za radosti i patnje naših bližnjih kao i za vlastite osjećaje? Jesmo li spremni, upustiti se u slavlje ovih dana, da se iznenada može dogoditi neočekivano? Da iziđemo drukčiji nego što smo ušli? Da dani stvarno postanu “mjesto posvećenja” i vrijeme promjene?
To ćemo sada predočiti u pranju nogu. Na dvanaestorici osoba iz naše zajednice koji nas zastupaju, izvršit će se taj znak. Uzmimo k srcu i budimo svjesni da i mi postanemo promijenjeni i obnovljeni. “Izuj obuću. Tu je tlo posvećenja.”
Predanje ljubavi
Prije nego je Isus prihvatio patnju i smrt na križu, okupio je apostole na Posljednju večeru. Pashalnu gozbu. Vjerni Židovi na toj gozbi sjećali su se izlaska iz Egipta. U svom sjećanju predočavali su sebi događaj oslobođenja, u kojem je Bog spasitelj imao utjecaj na svoj izabrani narod.
U svezi toga kultskog izvršenja Isus znakovito pere noge i uspostavlja svetu euharistiju i svećenstvo. Kad Isus pere noge svojim učenicima, razjašnjava im mjeru služeće ljubavi. On, Gospodin, spreman je njima služiti; on njih gleda ne kao sluge nego kao prijatelje. Spreman je za njih život predati kao službu ljubavi. I mjerom koju on pokazuje njima u ljubavi, također i oni trebaju ljubiti jedan drugoga. Tako glasi nova zapovijed: “Ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas” (Iv 13,34).
I tada se događa nešto neshvatljivo: Isus se daruje svojima u sakramentu euharistije. Pod prilikama kruha i vina on se priopćava: kao istiniti Bog i pravi čovjek, s tijelom i dušom, s mesom i krvlju. On je tajna neizrecive blizine, najdubljeg sjedinjenja ljubavi. Žrtva njegova predanja na križu bit će unaprijed predočena na sakramentalan način. To se treba sada dogoditi kod svakog slavlja svete euharistije. Isus izričito zapovijeda svojim apostolima: “Ovo činite meni na spomen.” Crkva je te riječi razumjela kao uspostavu svećenstva; odsad će posvuda po svijetu biti prinošena čista žrtva Bogu, koja se razlikuje od kultske žrtve u prošlosti. Isus Krist je jedini veliki svećenik Novoga saveza, i svako ljudsko svećeništvo je sudjelovanje na Kristovom svećenstvu. Tako smije posvećeni svećenik u osobi Isusa Krista ne samo danas kod svete mise Posljednje večere, nego kod svakog slavlja euharistije ponavljati Gospodinove riječi: “Ovo je moje tijelo koje se predaje za vas. Ovo je moja krv, koja se prolijeva za vas.”
I mi smo uključeni u ljubav Otkupitelja Isusa Krista. On je svoju riječ i svoje sakramente povjerio Crkvi: mi želimo kazati DA savezu ljubavi, što ga je Bog sklopio sa svojim narodom. K tomu također pripada, da mi uvjerenje Isusova srca učinimo vlastitim.
On sam kaže nakon što je oprao noge svojim apostolima: “Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.”
Puno puta u životu činilo se da je primjena laka, katkad je to bila prigoda za žrtvu i samosvladavanje. Kako vidimo nevolju rodbine, prijatelja, bližnjega i kako im možemo pomoći? Pritom se ne radi samo o materijalnoj nevolji i pomoći, jer često naš bližnji treba prijateljski smiješak, gestu prihvaćanja, pažljivo slušanje, što on ili ona žele saopćiti. Kada mi sve to činimo u duhu Kristove ljubavi, tada donosimo Gospodina našim bližnjima.
Tako je papa Franjo u jednoj generalnoj audijenciji Velikoga Tjedna 2013. rekao: “Veliki Tjedan živjeti ne znači samo, slijediti Krista ganutim srcem, Veliki tjedan živjeti i Isusa slijediti znači: učiti, nadvladati sebe. Kao prvo ići našoj braći i sestrama, osobito onima, koji su nam najdalji, koji su zaboravljeni, koji trebaju razumijevanje, utjehu i pomoć. Velika je potreba donijeti ljudima svjedočanstvo milosrdnoga Isusa, koji je bogat u ljubavi!”
Izvor: www.franjevci-split.hr