PROLJEĆE (4)

objavljeno u: SAČUVANO OD ZABORAVA | 0

Sve što je trebalo za obradu zemlje, a bilo je od drveta, seoski majstori su  izrađivali sami. Trebalo je puno umijeća, darovitosti i iskustva pa napraviti napr. male kotače za drveni plug. I sve njegove dijelove. Najstariji plugovi koji se pamte u selu  bili su drveni plugovi tzv. ralo. Vrlo brzo selom su ovladali moderni-metalni plugovi. Rala su se zadržala još u uporabi kod siromašnijih  domaćinstava. Metalne dijelove – lemiš i crtalo pluga kovao je, izrađivao i oštrio  kovač-Ciganin. Svatko iz sela imao je svoga Ciganina. Za otići kovaču trebalo se dobro spremiti i potrošiti dva dana. Jedan dan  odnosilo bi se  kovaču lemiš, crtalo, sjekira , konjska ploča, grif i sve ono što je trebalo zanoviti, naoštriti i podesiti. Kovač to nije mogao napraviti isti dan.  Nakon nekoliko dana trebalo je otići kovaču i preuzeti gotovu robu. Kovaču se plaćalo u naravi. Kako je kovač bio muslimanske vjere njemu se  odnosila plećka ili koji dugri, bolji komad ovčjeg mesa. Za učinjene kovačke usluge  ponekad se plaćalo i radeći na spaljivanju drva i pripremi uglja u Vranu.

Dok je kovač kovao, oštrio i brusio metalne dijelove, dotle je naš seoski majstor završavao sve ostalo. Pregledao je plug, oje, teljige, gužve, vagire, komače, štranjge i ostalo. Kada je sve bilo pripremljeno čekao se topli i sunčani proljetni dan kako bi se počeo važan posao – oranje. Izabrani dan služio je kako bi se sve provjerilo-isprobalo. Bilo je tu nekog obreda koji se poštivao od davnina. Sve se još jednom pregledalo, složilo, prebrojilo, dogovorilo. Izabrala bi se njiva za  početak oranja i za prvu brazdu. UBRAZDITI značilo je negdje prije podne složiti plug, upregnuti – povezati volove i konje i zaorati prvu brazdu.

Volovi su se uprezali na način da im se ispod vrata stavljao teljig i provlačio iznad glave kroz jaram. Gore bi se stavila špica i vol je bio spreman za rad. Sa konjima je bilo nešto složenije. Trebalo je  na konja staviti oglav, komaču, pružiti stranjge prema vagiru, a komaču naprijed povezati s nekim lancem za vrh rude. Sve se to radilo u nekoj napetosti i iščekivanju: kako će krenuti, ‘oće li volovi  i konji biti poslušni.

Za ubrazditi izabirala bi se najbliža i suha njiva. Nije bilo važno čije je ona vlasništvo. Znam da su svi Džankušići obred početka oranja (ubrazditi) uvijek  obavljali na Joskanovića ili Bajinoj  Lučici ispod Granica. Na njivu bi se odvezao – odgurao plug, odnijelo sve što je potrebno za volove i konje. Odrasliji muškarci iz kuće obavezno su nazočili tome svečanom činu prve  ovogodišnje brazde. Jedna od starijih žena iz kuće donijela bi na njivu svetu sol i svetu vodu. Nakon što bi se upregli volovi i konji, izmolilo bi se Virovanje, Oče naš, Zdravo Marija i zamolio Božji blagoslov. Prije samog početka rada, žena bi svetom vodom i svetom solju poškropila konje, volove, plug, njivu i orače. Kada je sve bilo dovoljno posvećeno jedan muški bi poveo konje niz njivu. Iskusan orač , držeći obje ručke pluga, zaorao bi prvu brazdu. Gledalo se, okretalo i prosuđivalo kako ide, je li sve uštimano. Prvi dan nikada nije baš sve išlo kako valja. Ili lijevi vol nije bio baš poslušan, ili desni konj bi se nešto trzao, propinjao i otimao, ili plug nije zaorao na potrebnu dubinu. Sve se to  odmah popravljalo i dovodilo u red. Nakon dvadesetak minuta oranja uz njivu i niz njivu, prvi dan oranja bio je završen. Sve se raspremalo, konji i volovi bi bili odvedeni kući, a plug je ostavljan na njivi. Do posljednjeg dana oranja plug će ostajati na nekoj njivi. Svi u Selu su ubrzo saznali kako je on/oni ubrazdio.

Drugi dan  oranje je počelo odmah u jutro. Oranje se obavljalo onim redoslijedom kojim su se sušile oranice – njive. Prvo bi na red dolazile Brdine, Prikače, Rupe, zatim njive koje su močvarnije.

Otpočeo je  najvažniji posao u godini. Plodne naše njive, odmorene preko zime i napojene vodom i hranom sad su spremne otvoriti se i primiti sjemenje  kako bi rodile novim plodovima. Ta zemlja, naša hraniteljica, nikada nas nije prevarila i iznevjerila. Važno je bilo ne zaboraviti posijati i posaditi.

 

                                                                                                                                                                                    (nastavak slijedi)

Tekst: Ante Vukadin – Ćipa