POBIJENI FRANJEVCI: fra Bonifacije Majić (1883.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Tragične 1945. na nekad obasjanim širokobriješkim uzvisinama život je zastao, mladenački glasovi, zamukli i igrališta zašutjela upadom partizanskih tirana koji ga pretvoriše u prah i pepeo. Nakon ubojstva fratara (7. veljače) avet straha lebdjela je zrakom i prolazila šutljivim hodnicima franjevačkog samostana. A ispražnjene klupe gimnazije čeznule su za đacima koji su se nekada u njima napajali vjerom i hranili blagodatima klasične kulture. Zgrada je mukom šutjela kao slikovna spomenica prošlosti. 

U tom odgojnom zavodu odigrao je važnu ulogu fra Bonifacije Majić kao vjeroučitelj, profesor i upravitelj konvikta. Tu je kao svećenik proveo 35 godina bez prekida i postao sinonimom toga mjesta na raskrižju putova srednje Hercegovine. Komunisti ga pretvoriše u pustoš, ali u tijeku vremena franjevački kovači povijesti ponovno su ga izgradili na ponos svojih hrvatskih pređa. Tu je fra Bonifacije kao sljedbenik ubogara iz Asiza cijeli svoj svećenički život neumorno radio u samici samostana, u svetištu crkve i u zanosu svoga poziva pod arkadama gimnazijskih zdanja. Svatko ga je na Širokom Brijegu poznavao, a i on, takoreći, svakoga. Posjedovao je dobrotu srca i razumijevanje prema potrebnima, posebno prema slabostima povjerenih mu đaka i pitomaca u konviktu. 

Rodio se 6. svibnja 1883. u pitomoj Vitini, a kršten 8. svibnja u Veljacima pod imenom Ante. Bog je njegove roditelje Ambrožu i Katu obdario s osmero djece koja su se lako uklopila u već blisko i raspjevano susjedstvo. Nama, nestašnim dječacima, bili su darežljivi i velikodušni. Majka Lozuša darivala nas je bajamirna i suhim smokvama odnoseći se prema nama kao prema svojoj djeci. Od svoga poroda posebnu su pozornost posvećivali nadarenom sinu Anti želeći ga vidjeti na oltaru kao fratra svećenika. Želja im se ispunila. U staračkim godinama on ih je često posjećivao i s njima dijelio poteškoće života. Umrli su iste godine (1921.) u dubokoj starosti. 

Nakon četiri godine pučke škole u rodnoj Vitini pošao je 1894. u sjemenište na Široki Brijeg gdje je našao sama sebe jer je na tom mjestu živio kao đak i svećenik više od četrdeset godina. Nakon šestog razreda gimnazije stupio je 6. listopada 1900.u novicijat na Humcu i tu se nakon godinu dana kušnje zavjetovao da će slijediti Pravilo Manje braće. Tri godine bogoslovije studirao je u Mostaru, a zatim se uputi u Njemačku (Paderborn-Duseldorf) i Poljsku (Krakow). U Paderbornu je 14. lipnja 1906.zaređen za svećenika. U Krakowu je tri godine studirao klasične jezike, grčki i latinski, i konačno diplomirao u Zagrebu. Slovio je kao stručnjak klasičneliterature koju je godinama predavao širokobriješkim đacima gradeći među njima mostove povjerenja i ljubavi. 

Stalno je pratio svjetske događaje i domaća zbivanja. U duši je bio sljedbenik slobodarskih ideja braće Radić iako se u rodoljubnim akcijama nije ni za koga javno određivao. No, Hrvatska mu je bila duboko usađena u srce koje je za nju kucalo. Na njega bi se mogla primijeniti Matoševa misao da mu je domovina bila duša, jezik, majka, a ne znamen (u pjesmi Gospa Marija).

Na 8. veljače 1945.silom je morao napustiti ljubljeni grad na gori i sa sedmoricom svoje subraće poći na daleko stratište koje mu odrediše krvoločni partizani. U šezdeset drugoj godini starosti propješačio je desetke kilometara kroz neprohodne puteljke hercegovačkih zaseoka na putu do neke zabiti u Dalmaciji. Na putu je tučen, mučen i zlostavljan da posve iscrpljen tragično završi svoj životni put na zemlji. Ubijen je i bačen u masovnu grobnicu vjerojatno s većim brojem ubijenih hercegovačkih franjevaca. 

Njegova završna faza života jasan je primjer komunističkih zločina i nevino prolivene krvi njihovih žrtava. Njegov neznan grob i grobovi njegove zločinački ubijene subraće prekretnica su hrvatskih povijesnih događaja koji nas potiču na razmišljanje da kršćanski mučenici u orlovskom letu odlaze prema nedokučivim visinama neba koje je za razbojnike zatvoreno.

 

 

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.