Pošto za piskaranje imam dva ekstrmno nadarena brata, i bezbroj sestrana, bratana, bratića i dice, sve me nekako stid nešto malo duže napisat. Ali ponukan Vinkovim postom o Božiću u mom selu, probat ću i ja nešto napisat, ali o Božiću u Austriji.
Od nas četvero, ja sam zadnji, davne 1987. došo u Austriju, i od tada nisam slavio Božić u Mandinu Selu.
Moja pokojna Annemarie, ko prava katolička Štajerka je držala do običaja, koji se u biti i ne razlikuju od naših. Sve teče ko po nekom protokolu, svake godine isto, ali opet nešto posebno.
Badnja večer se provodi u krugu uze obitelji. Kod nas Anna, Dominik i ja poslje podne odemo po baku, nakon zajedničke molitve, i večere (ne čeka se do ponoća) susjedima čestitamo Bozić. Ponoćka počima u 11 sati, pa se već oko 10 skupljamo kod susjeda, i pješice sa upaljenim svićom, bez patardi idemo u crkvu.
Sam Božić se slavi već malo šire. Moja dica i ja idemo kod moje Irene di zajedno sa njezinom dicom slavimo Božić. Razmjenjuju se pokloni, i uz puno šale slavi do večeri. Prava božićna fešta počima tek na Stipanjdan. Već od 1988-e ili 1989-e, svake godine nas tri brata i sestra Marija se sastajemo na Stipanjdan za zajedničku proslavu Bozića. Pošto smo svi već u drugoj vezi, brojno stanje je svake godine veće. Ove godine je red na Blagoju. On je sa svojom Tatjana – Tanjom zadužen za organizaciju. Ja se nadam sarmi i ladnoj pivi. Svi ostali Fran,Vinko, Josephine, Andreas, Katharina, Johannes, Leni, Michael, Marija, Wilfried, Anna-Magdalena, Gregor, Claudia, Robert, Jonathan, Matthilda, Daniela, Christian, Irene, Anna, Georg i Dominik lipom razgovoru (bez politike) i veselju.
Tekst: Marinko Vukadin