Tekst: Ante Ivanković
Foto: Mate Rezo
Popis stanovništva iz 2001. godine zatekao je u 21 naselju Republike Hrvatske 80 obitelji i 265 duša s prezimenom Rezo.
Najviše ih je: u Zagrebu (20 obitelji, 66 duša), Pleternici (10, 34), Antinu pokraj Vukovara (5, 20), Tominovcu pokraj Kutine (4, 16), Kutini (4, 13), Grabarju pokraj Kutine (3, 12), Sesvetama (4, 12), Dubrovniku i Jakšiću po (2, 10) itd.
Prema obiteljskoj predaji rakitskih Reza (danas žive u zaeoku Vlašanima sela Gornje Sutine i u zaseoku Zagradina sela Donje Sutine) prezime su dobili prema imenu babe Tereze, koju su od milja zvali Reza, pa su njezini potomci prozvani Rezići odnosno Reze.
U onomastičnoj se literaturi navodi da je prezime Rezo izvedeno od arapskog imena Abdurezak odnosno Abdurrezak (arapski Abdu-r-Razzaq sa značenjem „rob onoga koji svemu daje nafaku“ (na ime Boga). Inače Al Razzaq je jedno od tzv. Božjih lijepih imena.
Starinom su iz Crnča pokraj Širokog Briga, a nastali od starijeg roda Vuletića. U Rakitno su preselili zbog siromaštva, a najprije je stigao Stipan Vuletić rečeni Puše s četiri sina, dok su na starom kućištu u Crnču ostala dva njegova brata. Informator Ante Rezo, rođen 1894. godine, ispričao je V. Palavestri da su njegova pradjeda Petra zvanog Pero, sina spomenutog Stipana Vuletića Puše, donijeli u Rakitno kao dijete u kolijevci. Naselili su se u Sutinu (zaselak Zagradina), jer su bolja mjesta već bila zaposjednuta. Prema njegovu pričanju doseljenje Vuletića-Reza iz Crnča u Rakitno može se datirati između 1815. i 1820. godine.[72]
Najstariji spomen o Rezama u Rakitnu je onaj od 10. ožujka 1827. godine, kad je u matici umrlih župe Seonice, kojoj je tada pripadalo i Rakitno, upisana smrt Frane Rezića.
U maticama vjenčanih te župe u razdoblju od 1822. i 1841. godine upisana udaja i ženidbe petero djece Stipana Vuletića, a pokraj njihovih imena upisani su slijedeći oblici prezimena: pri udaji kćeri Anice i Marte upisan je kao otac Stipan Vuletić; prigodom udaje kćeri Anđe otac je zabilježen kao Stipan Vuletić alias Rezić; kad se ženio sin Ante kao otac naveden je Stipan Rezić; prilikom ženidbe sina Petra otac je upisan kao Stipan Rezo.
I u maticama župe Rakitno, koja se odvojila 1845. godine od Seonice, dvočlano se prezime Vuletić alias Rezić susreće sve do 1880. godine, da bi kasnije prevladalo prezime Rezić odnosno Rezo.
Preci današnjih Reza duvanjskog područja (Mandino Selo i Lipa) stigli su iz Rakitna početkom 20. stoljeća, a u maticama stare župe Duvno prvi put se susreću 7. rujna 1902. godine, kad je upisano krštenje Ivana, sina Jure Reze iz Mandina Sela i majke Ilke Gudelj iz Crvenica.[73]
Od mandoseljski Reza je i don Ilija Rezo (1094 – 1988), istaknuti svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije i uznik komunističkih kazamata. U zatvoru u Zenici proveo je punih osam godina (1946-1955), jer je 1946. godine kritizirao druga Staljina. Kad je dvije godine kasnije cijela ondašnja Jugoslavija žestoko kritizirala Staljina, don Ilija je rekao odgovornim u zatvoru da je on to činio dvije godine prije svih. Uslijedio je kratak odgovor: „Ti, stari, šuti,“ nakon čega je nastavio izdržavati kaznu kao da se Rezolucija Informbiroa nije ni dogodila.[74]
Kako su Reze nastale od roda Vuletića iz Crnča pokraj Širokog Briga, onda je posve razložno i ovom prigodom posvetiti pozornost i Vuletićima.
Svi Vuletići nisu istog krvnog podrijetla.
Najprije zanimljiv podatak da Vuletića danas nema na njihovoj starini u Crnču pokraj Širokog Briga, a jedini je spomen o njima ostao u toponimu Vuletića greblje, kao i u tri nova roda, nastala od Vuletića: Reze i Zlomislići u Rakitnu i Zeljke u Širokom Brigu.
Prvi pisani spomen o Vuletićima u Crnču je onaj od 8. kolovoza 1735. godine, kada je u sklopu svog pastirskog pohoda u Crnač stigao makarski biskup Stipan Blašković i “zapovjedio da se ondje podigne oltar pod orahom i proslavio svetu misu.” Prenoćio je “u jednoj kolibici, opletenoj plotom zelenih grana i pokrivenoj s četiri gunja,”[75] a domaćin mu je bio Šimun Vuletić, kojeg će 1741/1742. godine u svoj popis bosanskohercegovačkih Hrvata katolika ubilježio biskup fra Pavo Dragićević kao domaćina 30-člane obiteljske zadruge. Tada je u Crnču svoj dom imala i devetočlana obitelj Ivana Vuletića, a u Bilom Polju pokraj Mostara bilo je prebivalište 13-člane obitelji Marka Vuletića.[76]
Od širokobriške grane Vuletića su i njihovi prezimenjaci (Vuletići ali i Vulete) u Cetinskoj krajini, gdje su sa svoje hercegovačke starine stigli krajem 17. stoljeća.
U venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine zabilježeni su: u Glavicama pokraj Sinja (banderija harambaše Pavla Bogdanovića) tročlana obitelj Ivana Vuletića pokojnog Andrije; u Hrvacama pokraj Sinja (banderija harambaše Grgura Cvitkovića) su dvojica samaca Toma i Luka Vuletić.[77]
Među onima koji su još ranije (1697) dobili zemlje od venecijanskih vlasti “od Mukrinjina vrila na sjeveru, Trogomile na istoku, Urinove Kamenice i Hana na zapadu“ upisani su Stojan i Nikola Vuletić.
Dio Vuletića iz Sinja po svojim rodonačelnicima Abramu i Šimunu (Šimi) Vuletiću dobili su obiteljske nadimke, koji su s vremenom postala njihova prezimena: Abram i Šimac.”[78]
Da su sinjski Vuletići i Vulete iz Otoka pokraj Sinja istog krvnog podrijetla potvrđuje više zapisa u dokumentima: Petar Vuletić iz Sinja s 12 članova u obitelji dobio je 1770. godine “provigionamente e titolo di semplice locazione” osam kanapa oranica i četiri kanapa močvarog zemljišta u Ovrlji (Otok), što je prije pripadalo Petru Vekoviću pokojnog Ilije koji je umro bez potomstva;”[79]već početkom 18. stoljeća u Sinju je zabilježena obitelj Vuletić, koja je dobila nešto zemlje i u Ovrlji (Otok); u spisima se uglavnom pojavljuju Stipan pokojnog Jakova i Frane pokojnog Petra;[80]” Stipan Vuletić ima zemlje u Zavirju (Otok);[81] Ivan Vuletić tuži se s Antom Vukovićem iz Satrića za livadu u Otoku.[82]
Dakle kad u Sinju postane tijesno dio Vuletića se stalno nastanje u Otoku, gdje su skratili prezime u Vuleta.
O drugoj grani Vuletića iz Cetinske krajine, onoj vrličkoj, koja imaju duvanjske korijene, sačuvalo se mnogo više podataka nego o sinjskoj grani toga roda.
Sinovima Mate i Vidosave Grabovac alias Grabić odnosno braći mnogo poznatijeg hrvatskog književnika fra Filipa Grabovca: Anti, rođenom 1688. godine i Frani (1690) kum na krštenju bio je Filip Vuletić pokojnog Marka. Zapisano je to u matici krštenih župe Vrlika za razdoblje 1688. do 1690. godine, koje je vodio župnik fra Grgur Bogić iz Cetine.[83]
U popisu obitelji banderije harambaše Nikole Biokovića iz Vrlike od 1. srpnja 1692. godine upisano je da Anton Vuletić ima 10-članu obitelj, kojoj su venecijanske vlasti dodijelile 18 kanapa zemlje. Njegov prezimenjak već poznati Filip Vuletić pokojnog Marka, stoji također u toj ispravi, ima 14-članu obitelj, za koju je od vlasti dobio 21 kanap zemlje.[84]
Sastavni dio te isprave je i zapis o udjelu u vlasništvu mlina na Cetini u predjelu sela Kosora, koji je do oslobođenja Vrlike od Osmanlija pripadao Turčinu Salemu Bukaričiću. Jedan je od suvlasnika, uz Matu Grabovca, fra Filipovog oca te Nikolu Biokovića, Nikolu Kovača i Radovana Kuduza, i već poznati Filip Vuletić.[85]
U zemljišniku iz 1710. godine, a u sklopu banderije harambaše Stipana Biokovića (Biuka) iz Vrlike, zabilježena je tog puta 16-člana obitelj Filipa Vuletića pokojnog Marka (pet odraslih muškaraca, tri odrasle ženske osobe, troje muške i petero ženske djece).[86]
Zanimljiv je i popis fratara franjevačkog samostana u Sinju od 27. siječnja 1714. godine, kada se od ukupno 22 franjevca dvojica prezivaju Vuletići: fra Ioannes Vuletich i fra Doimus (Dujam) Vuletich a Cetina, dakle Dujam Vuletić iz Cetine, kako se tada nazivala Vrlika.[87] Ovaj popis potvrđuje da su neki Vuletići iz Cetine odnosno Vrlike, a drugi iz Sinja; osim toga dvojica fratara svjedoče i o ugledu ovog roda, jer po dvojicu franjevaca imaju još samo dva odista ugledna roda Cetinske krajine: Vučkovići i Buljani.
Vuletići su u 18. stoljeću dali još jednog svećenika fra Jerka Vuletića; rođen je 1743. godine u Vrlici, a ovaj je svijet onim boljim zamijenio 15. lipnja 1812. godine.[88]
U popisu vjernika Splitske nadbiskupije nadbiskup je Ivan Krstitelj Laghi 1725. godine u Vrlici zabilježio tri Vuletića obitelji: Grginu sosam, Pavlovu i Petrovu s po pet duša.[89]
U austrijskom zemljišniku iz 1830. godine u naselju Vinalić pokraj Vrlike zabilježeno je sedam obitelji s prezimenom Vuletić: Petrova, Matijeva, Jakovljeva, Pavlova, Nikolina, Stipanova i Antina.[90]
Inače tvrdnju da su Vuletići Cetinske krajine duvanjskih korijena J. A. Soldo utemeljuje na činjenici da je biskup fra Pavo Dragićević 1741/1742. godine u sklopu popisa bosanskohercegovačkih Hrvata katolika zabilježio u Podgaju pokraj Duvna šestočlanu obitelj Šimuna Vuletića.[91] Već 1768. godine u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića nema više Vuletića na duvanjskom području, jer je i ta posljednja obitelj odselila.
Doduše prezime Vuletić će pojaviti ponovo na duvanjskom području, u selima Kazaginac i Rašeljke, ali je riječ o doseljenicima iz Dobranja pokraj Imotskog, gdje su Vuletići nastali od roda Ćavara (Ćavarovića), koji su u to selo Imotske krajine doselili iz Gostuša pokraj Širokog Briga. Doselio je 80-godišnji Jure Ćavarović, dakle rođen 1614. godine, sa 18-članom obitelji, kojoj su venecijanske vlasti 1725. godine dodijelile 35 kanapa zemlje u Dobranjama.[92]
Godine 1742. u Dobranju je rođen budući svećenik don Šimun Vuletić, vjerojatno unuk spominjanog Jure Ćavarovića. Njemu je 1801. godine Ivan Josip Lučić Pavlović posvetio svoju knjigu “Iskazagne života i samrti i čudesa S. Ivana Nepomuchena.” Po sinu Šimunova brata Ante, također svećenika don Marka Vuletića dio zaseoka Vuletića zovu se Donmarkovići.[93]
Inače Vuletići se u sačuvanim maticama župe Grabovica (danas općina Tomislavgrad) prvi put javljaju 8. ožujka 1834. godine, kad je upisano rođenje Tome Vuletića sina Stipanova i majke Kate rođene Ćurković.[94]
Ipak o trećoj, biokovsko-imotskoj grani Vuletića ostao je najstariji pisani spomen. Godine 1664. zloglasni poturica iz Livna Alija Bojčić je iz zasjede u Promajni pokraj Makarske zarobio i Pavu Vuletića, laičku osobu u pratnji franjevaca, kojeg je kasnije prodao u Livnu u roblje. Ovaj pripadnik roda Vuletića je iz Vrdola, stare župe u vrletima Biokova (danas su to Slivno, Krstatice, Rašćani i Župa Biokovska).[95] S vremenom se Vuletići šire na vrgorsko područje, u Kozicu i Kozička Poljica, a nova prebivališta nalaze u Slivnom, Krstaticama te oko 1850. i u Župi Biokovskoj.[96]
Istočnohercegovački Vuletići nisu u krvnom srodstvu s ostalim prezimenjacima s dalmatinsko-hercegovačkih prostora. Oni su starinom iz Gradca pokraj Neuma. U drugoj polovici 17. stoljeća raseljavaju se po tadašnjoj Dubrovačkoj Republici: 1646. u Topolo, 1665. u Lisac (oba mjesta u zaleđu Slanog), odakle se spuštaju i u grad Dubrovnik. Inače istočnohercegovački Vuletići mogu se pratiti od početka vođenja matica župe Gradac (neumski), dakle od 1708. godine.[97]
U Kaštelima pokraj Splita postoji prezime Vuletin, a spominje se 1680. godine, kada se za rektora crkve Svetog Ivana od Birnja natječu i dvojica svećenika iz roda Vuletin: don Ivan Relja Vuletin i don Vicko Vuletin.[98] Godine 1696. na zboru didića u Kaštel Lukšiću sudjeluju i predstavnici roda Vuletin.[99]
Inače u Hrvatskoj danas živi 2250 stanovnika s prezimenom Vuletić, a najviše ih je u Cetinskoj krajini, Lici i na Kordunu.
O etimologiji prezimena Vuletića samo to da je nastalo od osobnog imena Vuleta odnosno Vule, jednog od brojnih imena koje u osnovi imaju imenicu vuk.