NEDJELJNA PRIČA: Potresni doživljaj jednog misionara

objavljeno u: NEDJELJNA PRIČA | 0

Klečao je s krunicom u ruci i plakao

Pater Kassiepe pripovijeda kako su u jednom industrijskom mjestu u zapadnoj Njemačkoj bile misije. Jedne je večeri trebao propovijedati o vjeri i ispovijedanju vjere. Još je jednom trebao upraviti posljednju opomenu za ispovijed muževima i mladićima. Osjetio sam neki poticaj, veli on, kako trebam nešto progovoriti o dragoj Majci Božjoj: “Ako među vama ima netko tko se još uvijek ne može odlučiti za obraćenje, neka ipak s pouzdanjem zazove našu dragu nebesku Majku. Tko u svome srcu osjeća još samo malo ljubavi prema dobroj Majci, nek bude hrabar, može biti siguran kako će po njezinu zagovoru biti spašen.

Neka nitko ne kaže: „Što mi koristi molitva? Ja ni u što više ne vjerujem! Ne, dragi brate, s preostalim bijednim ostatkom svoje vjere, koji drijema u dubinama tvoje duše, pokušaj joj se barem moliti. Ona će ti izmoliti od Boga milost vjere, savršeni mir srca i ustrajnost u dobru.”

Pošli smo ispovijedati. Prošlo je pola sata iza ponoći kad sam ustao i želio poći u župnu kuću. Ugledah jednoga čovjeka kako kleči pred slikom Žalosne Gospe s krunicom u ruci i gorko plače. Na moje pitanje želi li se ispovjediti, on mi odgovori u suzama:

“Oče, ima već 25 godina kako se nisam ispovjedio. Odavno sam prestao vjerovati u Boga i ići u crkvu. Ali ova krunica, ona je od moje pokojne majke iz Lotaringije. Na smrtnom krevetu dala mi ju je za uspomenu. Pokojnoj sam majci obećao kako ću svaki dan izmoliti barem desetak krunice. Njoj za ljubav to sam održao sve do danas. Duboko sam pao i uvijek sam mislio kako je kasno jer sam otišao predaleko i više ne mogu biti spašen. Evo, danas sam iz znatiželje ponovno došao u crkvu i samo sam još čuo kako ste Vi u svojoj propovijedi govorili o dragoj Majci Božjoj. Rekli ste: ‘Tko ima još samo malo ljubavi prema Gospi, taj će sigurno biti spašen!’ Tada sam se ponadao. Protiv Majke Božje nisam nikada dopustio što govoriti. Njezinu sam krunicu držao u časti, i kao što sam svojoj majci obećao, to sam vjerno i izvršio. Mogu li se doista još obratiti?”

Namjesto svakoga odgovora, uzeh ga za ruku i odvedoh u ispovijedaonicu. Što se dalje događalo, zna samo Bog. Prošao je već jedan sat poslije ponoći, kad su dva presretna čovjeka napuštala mračnu crkvu. On mi je uz suze radosnice stiskao ruku i zahvaljivao.

Sutradan zovne Oca Kassipea rektor. Bila je subota.  „Imam Vam prenijeti zahvalu jednoga mrtvaca. Čovjek koji se prošle noći u jedan sat ispovjedio kod Vas, upravo je umro. Pao je među kotače, ali još je bio pri svijesti i u nazočnosti svjedoka ispripovjedio mi je kako je došlo do njegova obraćenja. Jutros se bio pričestio u crkvi, a ja sam mu podijelio svetu pomast.

Krunicu koja ga je spasila, do posljednjega je trenutka držao u rukama.

On vas zahvalno pozdravlja i moli Vas neka posvuda pripovijedate o tome kako je on po Mariji zadobio veliku milost  umrrijeti pomiren s Bogom na dan koji je njoj posvećen.

 

PO MARIJI K ISUSU!

 

“Vjerovati kako se bez Marije može doći k Isusu,

obična je đavolska varka kojom on zavarava

Ijude kako bi ih što više upropastio!”

(Maksimilijan Kolbe)

Priredio: fra Petar Ljubičić