KRATKE PRIČE IZ DUGE PROŠLOSTI (1): Njihova nova godina i naš Božić

KRATKE PRIČE IZ DUGE PROŠLOSTI (1): Njihova nova godina i naš Božić

objavljeno u: PRIKO MRGINJA | 0

U vrijeme kad je hrvatskim krajem vladala avangarda radničke klase, tako su sami sebe zvali privilegirani drugovi i drugarice članovi partije, Božić se slavio uglavnom na selu, u crkvama i u obiteljima, proslava Božića je bila strogo privatna stvar, a ako bi netko prenaglašeno slavio mogao je imati i problema.

Kod nas na selu se slavilo sasvim javno, nije bilo nekih represalija, ako se izuzmu obavještajni razgovori s našim ćaćama koji su radili u Njemačkoj i nestanci struje za Božić

Mi djeca smo voljeli najviše Božić, što zbog petardi, što zbog ćaćinog dolaska, a poneki od nas i zbog činjenice da je bio minstrant pa se pred curama mogao pravit važan kao glavni čitač u crkvi.

Naša grupa čitača je bila povelika, a najbolji čitači smo bili moj prijatlej Marko i ja, s muške strane, i naša zajednička simpatija Neda sa ženske. Iz te perspektive je meni Božić bio značajan kao natjecanje s najboljim prijateljem za simpatiju naše kolegice, koja je imala duge crne kose i prekrasan glas uz sve one pridjeve koji se pridaju curi u koju si recimo zaljubljen. Neda je bila mudri curetak iz susjednog sela pa je isprobala i Markovu i moju simpatiju bez ulaženja u opasnost bapskih ogovaranja. Marko i ja smo ostali prijatelji i nakon što smo shvatili da smo bili dvije muške loptice u ženskim rukama, izvor socijalnog užitka i povod Nedinoj božićnoj radosti zbog važnosti u župnoj crkvi.

Naše radosti su dakle bile vezane za Božić, ali smo na televiziji, tada smo već imali dva televizora u selu, o tomu ću nekom drugom prigodom pričati, saznali da postoji djed mraz koji dolazi i djeci daruje darove, da čitav svijet slavi Novu Godinu, a samo seljačine Božić.

Srećom po nas djecu u svakom selu i svakoj obitelji je bilo zakon da je istina sve ono što oni kažu da nije. Tako smo mi kao djeca dugo mislil da su ustaše pobijedili partizane jer su oni tumačili drugačije, mi smi bili uvjereni da je sramota biti partizan u dječjoj igri partizana i ustaša i naravno znali smo da je djed mraz komunistički debeli i stari lažni Isus koji donosi darove djeci onih koji su radili u državnim firmama, kod nas uglavnom pravoslavci i neki naši koji su bili u partiji.

No, iako smo bili obiteljski odgojeni u politčkom smislu i vjerskim običajima, ipak ni mi nismo bili imuni na proslave Nove godine. Jednostavno nije bilo moguće oteti se utjecaju okoline, pogotovu u kasnijim godinama kad je komunistički sustav već postao normala, a stariji više nisu imali snage opirati se kao odmah nakon okupacije.

Mi smo u selu uvijek slavili samo Božić. Nova Godina se nije slavila sve do jedne godine kad je našem daljnjem rođaku i njegovoj ženi, bili su dražvni službenici, palo napamet da bi od našeg sela mogli napraviti mjesto u kojem je dospjela suvremena ideja slavljenja dočeka nove godine. Nova godina je za nas bila sutradan, kad je bila misa i čestitalo se “Na dobro vam došlo mlado lito i nova godina”. Doček je bio nešto njihovo.

Naši daljnji rođaci iz grada su imali običaj da dočekuju Novu godinu, nisu o tome pričali, ali smo mi znali da oni to rade. Bilo je to u gradu pa nije postojala opasnost da i nas uvuku u te običaje.

Nisu to bili rođaci nevjernici. Uglavnom prigodni i egzistencijalni sljedbenici, ponekada oženjeni curom iz partizanske obitelji, a to je kod muških često glavni motiv za promjenu političkih i inih stavova.

Neki od njih su išli i u crkvu, neki su se samo vjenačali u pola noći, i o tome ću pisati, a neki nisu ni dicu krstili, kako kažu zbog posla. Takve ljude su u selu cijenili pojavno jer su bili u partiji, stariji su ih se sramili jer su bili u partiji, djeca su im bila nešto manje siromašna, jer su imali posla, a žene, uglavnom karakter pramenuša, su vodile glavnu riječ jer su one u tom sustavu bile neka vrsta elite.

Bilo je tu svega i svačega, od egzistencijalnih partijaša, do onih koji su stvarno mislili da je Tito dobar čovik, pa do onih koji su imali obiteljskih zasluga u progonu naših ljudi ili hvatanju ustaša nakon rata. Bilo je dakle svega i svačega, a u ono vrijeme je bilo jako opasno njihov moral i običaje dovoditi u pitanje. Oni su bili naši, a ipak ne skroz. Pred njima se nije pričalo što mislimo nego ono što smo naučili, čak i kad bismo ih dobro poznavali i kad bi bili s njima rođaci.

Mater nam za sitnih godina rekla da pred njima i nepoznatima ne pričamo što mislimo, što je meni već tada bio najveći problem zbog kojega sam u petom razredu postao „državni neprijatelj“.

No, instinkt nam je govorio da mi trebamo šutjeti, a da ni ti naši nisu baš skroz govna, ko što bi reko moj stric Stipe, pripadnik Crne legije. Jednom riječju mi smo gledali da ne dovodimo u opasnost njih, a oni su navodno znali i zažmirit na kakav pasoš. No, to je po meni više postkomunistička romantika i rodbinsko pranje prljavog veća nego realnost, al jedno se može reći. Izvan političkog konteksta i činjenice da su neki ljdui bili u partiji, iako su im partizani poubijali obitelj, izvan toga konteksta je sve to bio jedan svijet, osim u proslavama.

E tu se znalo tko što slavi. Mi smo slavili Božić oni dočekivali Novu godinu. No, kako sam ja dočekao svoju prvu Novu godinu i kako je došlo do toga?

Naši rođaci bi nas stalno zvali da dođemo u grad na doček Nove godine. Mi međutim nismo za novu godinu posjećivali rodbinu u gradu nego u drugom selu, gdje smo imali tetku s punio djece, a oni su bili pravi vjernici, čak i bolji od moje matere. Tako smo imali objektivni razlog da ne idemo u grad dan prije na doček, a stvarni razlog je bio da je moja mater vjerovala da je proslava Nove godine u stvari komunistička proslava Božića.

Njezina logika je bila razumljiva jer su komunisti svim silama nastojali Božić negirati, a umjesto njega par dana kasnije slaviti Novu godinu. Za moju mater je to bilo jasno ko na dlanu, oni svoj Božić samo zovu doček Nove godine, a zapravo je to njihvo badnjak. Zato mi nikada nismo ni došli na ideju da dočekujemo Novu godinu.

Mater je čak imala velikih pitanja oko toga čestita li se rodbini Božić i Nova godina na čestitkama, ali ju je jedna pramenuša uvjerila da se čestitke na kojima piše samo „Sretan Božić“ ne dostavljau. Ako piše oboje onda je to prihvatljivo. Tako smo mi već bili pomalo indoktrinirani, iako bi sam doček Nove godine bio neka vrsta krivovjerja, tim više što sam ja bio ministrant i trebo kasnije otić u fratre.

Slamljanje seoske rodbine je trajalo dugo, jako dugo. Svake godine bi naši rođaci, oni u partiji, čestitali Božić i Novu godinu, njihova djeca su nam vadila mast pokazujuću darove Djeda Mraza. Pričali su nam da se to zove pokloni Djeda Mraza, a ne darovi, jer djed Mraz poklanja djeci ono što mi seljaci ne možemo ni zamisliti. Bilo je tu Jugoplastikinih auta i lutaka, bila je poneka lopta i naravno Lastine napolitanke, koje su bile jedini i glavni razlog zašto svojoj materi skoro nikada nisam oprostio da me nije poslala u školu kad je bilo primanje u pionire.

Naša rodbina je dugoročno i sustvno indoktrinirala nas na selu da i mi rodbinski dočekamo Novu godinu. Najveći otpor su pružali stričevi koji su bili u ustašama i u domobranima, moj ćaća je bio najveći šaljivdžija i uvijek bi te stvari proglasio nepotrebnima, mater je imala vjerski pristup, čak smo znali konzultirati i našu obiteljsku časnu sestru da s teološko formalne strane saznamo je li doček Nove godine grij ili običaj. Nakon nekoliko upornih pokušaja konačno je slomljen stric domobran, nakon njega i crnac, a i časna je rekla da to nije grije.

Mi smo znali da se Nova godina u gradu dočekuje, al te godine nam je rečeno da će se iznimno čekati i Nova godina kod strica.

Bile su to već poodmakle godine kad je komunizam na debelo nosao štake i kad su ga gurali u invalidskim kolicima. Tito je već imao crve u nogama, a njegova elita i pridruženi potrčci su mislili da je nastupilo vrijeme vječne vlasti. Idealno vrijeme za uvođenje novih običaja u našem malom hercegovačkom selu, koje je nakon okupacije iz svake kuće izgubilo barem po jedno muško.

Mi smo se veselili, ja sam šutio da me ne otkriju kao simpatizera komunističkog Božića, a osim toga bio sam neka vrsta seoskog fotografa jer mi je ujak darovao pravi njemački fotoaparat Voigtlaender, a njime su se pravile vrhunske slike, što je opet bila prigoda biti važan. Osim toga rečeno je da će rodbina iz grada donijeti svojih kolača koje naše matere nisu pravile jer nisu ni imale novaca za sastojke ili ih jednostavno nisu znale praviti.

Toga dana smo već poslije podne bili jako uzrujani jer se prvi put čekala Nova godina, ali je stric Kalčo već sve poduzeo da ne ispadne da se to slavi ko i Božić. Dogovoreno je da i mi djeca možemo ostati dok želimo, al ne do kasno jer se stura mora u drugo selo na misu.

Rodbina je stigla, ispakirali su se kolači, a najveće razočaranje za mene je bilo da je djed Mraz bio izmišljotina, jer se nije ni pojavio niti je dnonio nešto posebno. Ni lopte ni auta. Tek kasnije sam saznao za dogovor strica i organizatora oko darova. Trebala je to biti obična proslava bez komunsitičke konotacije.

Nama je bilo čudno da komunistički Božić nema ni slame ni jaslica ni badnjaka ni vatre, nema ničega, a oni o njemu toliko govore i vesele mu se. Nije bilo ni njihovih molitava ni nečeg što bi njihv Božić činilo tako lijepim kao naš.

Jedino što je bilo ljepše su bili raznovrsni kolači, naše žene su napravile sve kao da je i Božić, a rodbina je donijela svoje kolače i za djecu bonbona.

Budući smo svi bili naši, nije bilo problema oko slavljenja, naučili smo se slaviti druge blagdane, al baš Novu godinu, e to je bila novina.

Zato smo se iznenadili kad je trebalo nešto zapjevat. Stric je rekao da ne smijemo pjevati “U sve vrime godišta” ili crkvene pjesme jer bi netko mogao ti čut pa bi rođaci mogli izgubit posao.

Zato su ženske počele pjevati stare gradske pjesme. Mi smo nekako slijedili, moja kćerka bi rekla, talent smo nadomjestili decibelima, ali je došla Nova godina i čestitanje.

Meni je to bio prvi doček Nove godine u životu, pravi koju sam proslavio. Kad je došlo čestitanje nismo čestitali s našim pozdravom dok ćaća unosi badnjake na novu godinu „Na dobro vam došlo mlado lito i nova godina“, nego je počelo ljubljenje i čestitka „Sretna ti Nova godina“.

Naučeni na pozdravljanje s Faljen Isus i Marija nama je svaki pozdrav koji je počinjao sa sretno zvučao nenaški.

No, uživao sam u poljubcima nekih daljnjih rodica i činjenici da je ostalo Lastinih napolitanki, te da su slike sigurno uspjele.

Od te godine ja više nisam imao problema s dočekom komunističkog Božića.

Čak ni moja mater to više nije branila ili smatrala grijehom, tim više jer sam i nju uvjerio da je naš Božić puno lipši i da ne postoji opasnost da njihov Božić pobijedi našega.

Kasnije sam se u rijetkim trenutcima iskrenog bavljenja motivacijom pitao je li razlog uspješne indokrinacije bila usporeba njihovog i našeg Božića ili činjenica da su na njihovom Božiću cure bile opuštenije.

Tu opciju sam, kao budući fratarski đak, odbacio kao vražji ispit moje mlade duše.

Tekst: Vinko Vukadin