IZ ARHIVE: Vjekina prva pričest

objavljeno u: IZ ARHIVE | 0

Roditeljska briga i ljubav za djecu su neizmjerne, ali svi mi koji imamo klince znamo kako je lijepo kad konačno odrastu, kad nauče zavezati cipele i obrisati stol. Proces odrastanja traje dugo, pa je svaki mali korak značajan, a neki od njih obilježeni su i sakrametnima koje tijekom života dobivamo. Jedan od tih velikih događaja je Prva pričest, u pravilu u drugom razredu osnovne škole u devetoj ili desetoj godini života, kad klinci prestaju biti mala, a postaju velika djeca.

Možemo zamisliti kako je laknulo Mari i njenom Prljuši kad je njihovo najmađe dijete, Vjeko, početkom osamdesetih godina došao na red i krenuo na vjeronauk da se pripremi za pričest.

Na svečani dan je granulo sunce, fra Petar je djecu posjedao ispred svježe renovirane crkve, curice naprijed jer su mirnije, a dečke otraga. Vjeki je mater tog dana obukla bijelu košulju ukrašenu leptir-mašnom, počešljala ga kao nikada ranije i zavezala mu vezice na cipelama budući da još nije bio siguran u redoslijedu, pa je on ponosno zauzeo stolicu na samom desnom rubu, gdje je morao mirovati jer bi ga roditelji vidjeli ako se previše mrda ili, poput njegovih susjeda, priča s drugim prvopričesnicima.

Oni koji poznaju Vjeku – dakle svi Mandoseljani – mogu biti sigurni da mu to nije lako palo, ali je ipak izdržao mirno pa za nagradu nakon mise nije odmah morao svući novu košulju – kao što rekoh najmlađi je i nije morao čuvati svečanu odjeću za nekoga drugoga iz obitelji.

Vjeko je prije nekoliko godina sasvim odrastao, čak je malo i ostario, oženio se je i radi k’o veliki, ali je ostao isti kao onda – kad zaigra na poziciji libera svako malo popravlja frizuru i pogledava upitno prema ženi, čekajući da mu ona kimne glavom i potvrdi da je svaka dlaka na svom mjestu. Ona mu namigne i nasmije se, a Vjeko olakšano pogleda naprijed.

Blago Vukadin