Fotografije, poput ove koju nam je poslao naš Amerikanac Ivan Šarac (Lučušin i Paškin), a na kojoj je prikazan stari duvanjski autobusni kolodvor, bude u sjećanju ne samo optičke dojmove, nego i zvukove, mirise i kojekakve u drugim čulima pohranjene utiske iz djetinjstva.
Gledajući ovu sliku kolodvora i malog VW-busića pred njim (možda je čak Spržin, on je imao slično vozilo i uvijek bismo ga negdje sreli) osjetim u jednom skrivenom dijelu mozga miris diesel goriva iza autobusa koji je u tri popodne vozio prema našem selu, odnosno od grada do Crvenica, preko Kongore i Borčana. Imena vozača i konduktera se ne mogu sjetiti, ali zato njihovih plavih mantila i zelenkastih voznih karti s indigo-papirom koje je na šalteru prodavala Zdenkina sestra, izgledom ista kao i naša spomenuta nevista.
Sjetim se i pokojne matere koja bi po dolasku na odslikanu stanicu bez odgode otrčala na zahod, smješten čini mi su u prednjem dijelu zgrade, lijevo od glavnog ulaza, gdje bi opijena velikom količinom duhana i prašine s makadama morala povratiti prije nego bismo se zajedno uputili do bolnice, na pregled kod dječje liječnice Alme Gudelj, Bajine žene, ili kod nekoga od naše gradske rodbine.
Čitateljima prepuštamo da na osnovu mode, sjena, stabala o vozila sami u svoje sjećanje prizovu dojmove jednog prošlog vremena.
Tekst: Blago Vukadin Ćokanov
Foto: Ivan Šarac Paškin