Sredinom sedamdesetih godina, kad se je moj stari stričević Jozo zagledao u Ružu Džankušića, odlučio je jednoga ljeta krenuti u akciju i zaputio se s ćaćom, Perom-Kalčom u pravcu Rezinih kuća, jer je znao da tog dana u kuma Ivana dolaze na kavu Ružin otac Jozo, stric Peša i brat joj Dane, pa je počešljao kosu, obukao nove traperice i glumio šutljivog momka, dok su stariji pričali o prošlim vremenima, a on Ili i Dani objašnjavao gdje je München i kad će krenuti u Teheran.
Jozina taktika je upalila, ali ne zahvaljujući ovom posjetu kod Ružine rodbine, nego njegovu glasnom smijehu, kojemu mlada cura nije mogla odoljeti, no to je sasvim druga priča. Samo napominjem da su se jedno ili dva ljeta kasnije Jozo i Ruža vjenčali, sve ostalo je zapisano u udžbenicima povijesti.
Na slici pored Joze-Kalčića i Dane Jozina je pet drugih Mandoseljana koji su nažalost već cijeli niz godina završili svoj ovozemaljski put, pa neka nas ovaj moment uhvaćen prije četrdeset godina podsjeti da lica tih Mandoseljana . Pokojnima Ili, kumu Ivanu, stricu Peri-Kalči, Peri- Peši i Jozi Džankušića pokoj vječni.
Tekst: Blago Vukadin Ćokanov
Foto: Jozo Vukadin Kalčić