Kad sam počeo pisati o ovoj slici htio sam bez puno razmišljanja navesti da je pokojnom Ikanoviću bilo ime Ivan, a onda sam se sjetio da se njegov sin Katić tako zove, dok kod nas nije običaj da muška djeca dobiju očevo, nego djedovo ime.
Htio sam potom nazvati Marinka, i njemu se nekad potrefi da nešto pogodi, no on spava do podne, pa mi nema druge nego opet improvoizirati i pisati po sjećanju, koje pak zna biti subjektivno i netočno.
Ikanovića se sjećam baš ovakvog kakav je prikazan na ovoj slici iz zbirke Ivana Lučušina i Paškina – s kapom na glavi i osmijehom na usnama. Ako se ne varam bio je generacija moga oca, rođen krajem dvadesetih godina u obitelji Ikana Šarca. Oženio je Katu Majić iz našeg sela, Bajinu sestru, s na obiteljskom imanju napravio veliku kuću, na donjoj strani seoskog puta, između Jakičine i Mirkine kuće.
Njegov već spomenuti sin Ivan, zvan Katić, kršten dakle imenom svoga djeda, jako liči na oca, već odavno je oženjen, radi u Austriji i sa svojom Hercegovkom redovito dolazi u selo.
Ne znam je li Ikanović radio imalo u inozemstvu, no ako me sjećanje ne vara, većinu radnoga vijeka proveo je u Mandinu Selu, baveći se zemljoradnjom i raduškajući uvijek nešto oko kuće. U ovo doba godine, sredinom jeseni, pomagao je drugim Mandoseljanima prilikom svinjokolje, jer je bio jedan od stručnjaka za navedeni posao.
On i njegova Kata pokopani su na našem groblju. Pokoj im duši.
Tekst: Blago Vukadin Ćokanov
Foto: Ivan Šarac Paškin