IZ ARHIVE: Milini kaputi

objavljeno u: IZ ARHIVE | 0

Puno nas posjeduje neke stvari za koje smo jako vezani, ne zbog njihove materijalne vrijednosti nego radi lijepih uspomena na nas same ili na drage nam osobe. Takve stvari nemjerljive su nekakvim količinama izmišljenih vrijednosti, poput maraka, dolara, dinara, dukata ili zlata, jer ljudskoj duši one znače puno više.  Ja se na primjer sjećam svojih prvih cipela koje i nisu bile moje, ali su bile bijele i jednog dana sam ih nosio u školu, ponosno i sretno, dok netko drugi misli na određeni miris, netko pak na dugme, na rijeku, na vjetar ili na Duvno.  

A Mila Božina, rođena Šumanović, vjerojatno se često sjeti svoga kaputa.

Priča o Milinu kaputu započela se s pričom o Micinoj kući u gradu. Odlučio jednoga dana naš strikan praviti svoje dvore na uzvisini prema Blažuju, skupio majstore, kupio materijal, zasukao rukave i sjetio se na kraju da mu treba netko tko će miješati beton, goniti taćke i čistiti šalunge.  Palo mu je na pamet  da u Mandinu Selu imaju dvije vrijedne cure – Milai Matija Miljačkina – a one su jedva dočekale da pored neplaćenog posla u domaćinstvu imaju mogućnost zaraditi nešto novca i kupiti ono o čemu su cure tada sanjale, pa su se dogovorile i počele s „irgetovanjem“ u gradu.

Išle su njih dvije svaki dan pješice do Micine „bauštele“, nakon što bi istjerale krave i ovce na podine, pomogle u mužnji i požurile da stignu u grad do 8 sati. Nakon toga slijedilo je miješanje malte  lopatom, guranje taćki rukama i vraćanje na nogama u Mandino Selo.  Tamo bi se dočekao „ajvan“, pomuzle krave i počistila štala, a nakon toga cure bi krenule na počinak, pa sutradan opet iz početka.

Od deset dnevnica Milaje kupila prekrasni kaput, ovjekovječen na ovim slikama (jedna je nastala u Mandinu Selu, a druga na mjestu današnje robne kuće, preko puta tadašnje jedine fotografske radnje u gradu), u kojem se je dugo uređivala i ponosno ga nosala, sve dok ona i njen kaput kršnom momku Boži Markovića nisu zapali za oči, da bi se on nakon nekoliko dana otezanja usudio svojoj sadašnjoj supruzi i majci njegovih sinova reći da je dobro izabrala, da joj kaput super stoji, i da bi volio kad bi i njega zagrnula pred navalom bure s Ljubuše.

Kako su se njih dvoje dogovorili nek ipak ostane njihova tajna, jer svi mi imamo svoje kapute i kaputiće, ali nije loše znati da je Mila svoj kaput čuvala desetljećima –  i za vrijeme Božina uhićenja iz „političkih razloga“  i nepravednog robijanja u Zenici, i nakon rođenja njihove djece, pa sve do rata u devedesetim godinama kad ga je poklonila izbjeglicama iz Jajca.

I tu nek završi pripovijetka o Milinom kaputu, o njenom irgetovanju kod Mice, o ratu i o izbjeglicama, a nek počne neka druga, isto tako lijepa priča o stvarima i ljudima koji nam nešto znače. 

Blago Vukadin