Neke slike govore puno više od tisuću riječi. Poput ove iz zbirke Ivana Lučušića-Paškina, nastale ispod Rašićušine kuće početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća.
Na slici su Ivan i njegov mlađi brat, pokojni Vinko, braća mandoseljska.
Što reći o braći, a da to nama koji imamo sreću da nismo sami na ovom svijetu, nije poznato? Brat ostaje brat i za vrijeme djetinjstva – kao na ovoj slici na kojoj je Ivan po mojoj procjeni zakoračio u pubertet i počeo se uređivati u ćaćinom kaputu, a Vinko išao i peti ili šesti razred osnovne škole – i u zrelosti, i kad ostarimo i postajemo zaboravni. Brat se ne zaboravlja.
Slika je nastala u rano ljetno popodne, ispred drvene građe . Možda je pokojna Manda-Rašićuša pravila novi krov na svom domu?
Ah da, kad pogledam tko stoji ispred Rašićušine kuće, sjetim se svoje braće i pokojeg stričevića, no to je sasvim druga priča.
Tekst: Blago Vukadin Ćokanov
Foto: Ivan Šarac Paškin