IZ ARHIVA NAŠIH OGNJIŠTA: studeni 1991., god XXI., broj 177, str. 17

objavljeno u: NAŠA OGNJIŠTA | 0

† Bože Marković

Poginuo je 2. listopada 1991. veliki junak i neustraši­vi borac kao major Zbora hr­vatske garde u Šibeniku, vršeći svoju časničku ratnu dužnost. Koliko je bio cije­njen i voljen od ljudi, jasno se vidjelo i na njegovu ve­ličanstvenom sprovodu u Srđanima, selu kraj Tomislavgrada.

Iz Šibenika su došli čelnici tamošnje vlasti i brojni časnici i dočasnici te vojnici Zbora hrvatske garde i k tome nepregledno mno­štvo puka iz cijele Duvanjske krajine. Otkada postoji to selo, ne pamti se tako velik sprovod. Smatra se da je bilo desetak tisuća prisutnih. Sprovod su predvodili svećenici iz Tomislavgrada: fra Ferdo Vlašić i fra Branimir Musa. Oni su održali i prigo­dne govore kraj otvorenog groba.

Donačelnik Šibenika posebno je istaknuo da je u mučnom ratu za obra­nu Šibenika pokojni Bože upravo, spasio Krešimirov grad, jer je veoma vješto i hrabro predvodio obranu gra­da. U svom prigodnom govo­ru kraj Božina groba priop­ćio je načelnik Tomi­slavgrada Mijo Tokić kako je u Šibeniku molio da Bože preuzme obranu Tomislavg­rada, ako za to bude potreba. Ali su mu u Šibeniku rekli da ga ne mogu pustiti, jer on je bio za obranu Šibenika nenadmašiv. Živ ne dođe u svoje rodno mjesto, a evo mr­tav nađe ovdje svoj slavni doček i počinak.

Bože je u Beogradu za­vršio vojnu akademiju s izvr­snim uspjehom. Služio je kao časnik u Bileći, na Visu i u Šibeniku. Kad je uhvatio zgo­du, s Visa iz jugovojske prešao je u hrvatsku vojsku u Zbor hrvatske garde. Sa sobom je poveo stotinu voj­nika i dvadeset časnika. Vo­lio je Hrvatsku kao rođenu majku. Njegovi vojnici i ko­lege časnici imaju za njega samo najljepše riječi. Bijaše i uvjereni kršćanin koji je sakramente primao i Bogu se molio. Vjen­čan je crkveno s Ivankom Majić iz Mandina Sela. Imao dvoje djece: Moniku i Marija. Go­spodine, daruj mu vječnu nagradu za njegovu dobrotu i ljubav!

Ferdo Vlašić

Priredila: Marija Majić