Prateći hrvatske medije čovjek u vrijeme oko Oluje dobije dojam da se vraćamo u vremena verbalnog delikta. Komunistički korov za progon „verbalni delikt“ je u Jugoslaviji sustavno uzgajan za temeljiito eliminiranje onih koji su razmišljali kako nisu smjeli, a njegovo sjeme periodički izbije iz crvenih šuma i gora negdje u svibnju ili oko Oluje. Navodnjavanje mu ne treba, dovoljna je jedna kap sjećanja na partizanske zločine ili koncert koji okupi mladež spremnu na otpor tom korovu.
No, varamo se ako smo pomislili da je vrijeme ljevičarske diktature i terora nad našim mislima prošlo. Metoda indoktrinacije i kontrole se urezala duboko u podsvijest i javnu komunikaciju generacija odraslih u tom vremenu, pa ne čudi da ju i danas susrećemo u mnogim javnim istupima „branitelja demokracije, humanizma, slobode, tolerancije“ itd.
Dovoljno je pročitati mali broj velike količine napisa u glavnim medijima za dopušteno razmišljanje, poslušati „renomirane analitičare“ dok lamentiraju o „pojavama“ na Thompsonovim koncertima, o navodnoj ustašizaciji društva, veličanju fašizma i za njih nedopuštenom revizionizmu da bismo osjetili onaj komunistički zadah koji nas je pratio u odrastanju.
Hrvatska se, očito, još uvijek nije uspjela osloboditi okova jugokomunsitičkih ideja i jugoslavenskih elita. Njihov bijes i mežnja su ipak ohrabrujući. Iako su zadržali sve relevantne pozicije u političkom i javnom sustavu, oni osjećaju da gube tlo pod nogama.
Nove hrvatske generacije više nisu uplašene da bi slijepo slijedile njihovu „povijesnu istinu“. Te nove generacije im zadaju glavobolju jer su spremne dovesti u pitanje desetljećima marljivo slganu „istinu“ o hrvatskoj povijesti.
Otkrivanjem i objavom dokumenata, a ne ideološki konstruiranih „neupitnih istina“ hrvatska mladež postaje svjesna svoje povijesti, ona više ne želi tiho i bez otpora prihvaćati laži i ideologiju na kojoj su jugokomunisti gradili svoju diktaturu. Za razliku od prešutnog aranžmana vlastitih roditelja, koji su svoju slobodu i radna mjesta spašavali šutnjom, a karijere u danšnjoj Hrvatskoj općeprihvaćenim ispraznicama o Titi kao „ipak velikom Hrvatu“, hrvatska mladež osjeća da se iskrena sloboda može ostvariti samo odbacivanjem nametnutih jugokomunsitičkih laži. Taj prirodni proces emancipacije je za samoprozvane tumače hrvatske povijesti velika opasnost jer dovodi u pitanje sve njihove privilegije, koje i dan danas uživaju. Taj proces dovodi u pitanje temelje njihove antifa egzistencije, pa nije ni čudno da se tako svesrdno svim sredstvima javne komunikacije bore, traže zabrane, osude i kazne za one koji se usude protiviti se njihovoj „istini“.
Narativ je ostao isti. Oni određuju što je istina, oni definiraju dobro i zlo. Oni svakoga mjere svojim jugoljevičarskim aršinom. Oni definiraju fašizam i antifašizam, sebe proglase antifašistima, a sve one koji nisu lijevo fašistima. Njih npr. ne zanimaju činjenice da su upravo njihovi komunistički uzori dugo bili glavni Hitlerovi saveznici, davno prije značajjne političke uloge ustaša i hrvatskog naroda u tadašnjoj političkoj križaljci. Njih nikada ne smeta da su njihovi politički uzori sustavno pripremali revolucije, ne u trenutku kad narod dođe u nevolju nego u trenutku kad im Moskva kaže da treba uzeti već pripremljeno oružje i rušiti vlast. Isti model su provodili u svim državama; od Njemačke, Francuske, Španjolske do Hrvatske. Njihovi ustanci protiv fašizma su uvijek bile revolucije za stvaranje komunističke diktature, a ne borba za slobodu bilo kojeg naroda, a najmanje hrvatskoga. Njihov idol, Tito, nije bio nikakav borac za slobodu nego najkrvaviji komunistički diktator, koji je svoju karijeru gradio na prokazivanju vlastitih drugova u svojoj moskovskoj životnoj epizodi, a nakon raskida saveza komunista i nacista nastavio svoju komunističku revoluciju rušenjem tek stvorene hrvatske države, ne iz pobude za slobodom nego zbog naredbe iz Moske, na poslijeratnim potocima krvi po šumama i gorama Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Njih te činjenice na zanimaju, iako su one dokumentima dokazive, a koje su na izrazito opsežan i potresan način opisali neovisni povjesničari Stphane Courtois, Nicolas Werth, Jean-Louis Panne, Andrzej Peczkowski, Karel Bartosek i Jean-Louis Margolin u svojem povijesnom djelu „Crna knjiga komunizma“, iz 1997. godine pod nazivom „Le livre noir du communisme“, tiskanom u Editions Robert Laffont iz Pariza.
Hrvatski „antifašisti“ izgleda nikada nisu pročitali ozbiiljnu povijesnu studiju, oni nisu u stanju razlikovati vremenske navode određenih događaja, što je bilo prije, a što je uslijedilo kasnije. Njihova lako oboriva teza o prodaji Dalmacije, pripojenju Istre, veličini hrvatskog teritorija i navodnim masovnim ubojstvima u NDH je već otrcana, a služi im u svakoj rasravi kao temelj svih emocionalnih „argumenata“ kad lamentiraju o ustašama i antifašizmu.
Oni, sukladno nasljeđenim komunističkimd doktrinama nikad ne raspravljaju o činjenicama, oni ich kreiraju, a svakoga tko želi raspravu o povijesnim događajima na osnovu dokumenata oni proglase fašistom ili ga pokušavaju ušutkati galamom, tvrdnjama koje oni smatraju argumentima. Rasprava s njima je nemoguća jer oni ne vladaju temeljnim zakonima rasprave i argumentacije.
Njihov površni intelektualizam, izgrađen na fakultetima progresivnog marksizma i zadojen mlijekom vlastite ideološke majke je nekada bio učinkovit jer su bili glasni, imali su sve poluge moći i terora, ali danas su izgleda naletjeli na tvrdu stinu hrvatske mladeži, koja svojim oduševljenjem i pristupom sinove i kćeri partizanskih konjanika, koji su na konjima ulazili u crkve i masakrirali fratre, dovode do partizanskog ludila.
Tim privilegiranim nasljednicima u otetim domovima hrvatskih časnika i civila, ljevičarima i jugosimpatizerima nikada nije bila važna demokracija i sloboda. Oni su se divili diktatorima i od diktature su dobro živjeli. Sve njihove privilegije su nastale u Jugoslaviji i opstale zahvaljujući prirodnoj i opravdanoj hrvatskoj potrebi za pomirbom. Pored ustaša, hrvatskih vojnika, kojih se oni i dan danas boje, iako ich više nema, njihov najveći problem jest kršćanska hrvatska tradicija, hrvatski katolički identitet, kršćansko nasljeđe. To dvoje u kombinaciji je doza koja kod njih izaziva kolektivne halucinacije slične ludilu ili takozvanoj partizanskoj bolesti.
Njima se diže kosa na glavi kad se u javnomp prostoru spominje vjera, obitelj, katoličanstvo i Bog. Mudri su to lisci i lije, ne usuđuju se oni javno briti protiv vjerskih vrijednosti, ipak je vjera slobodna, ali zato uporno traže poveznicu koja bi vjeru pomogla strpati u negativni koš, traže kompromitirajuću ideju, a ona je skrivena u njihovom poimanju ustaškog pokreta kao fašističkog, iako je to znanstveno poprilično klimava teorija. Po njihovom poimanju je fašizam najveće zlo u povijesti, ustaše su proglasili fašistima pa kombinacija ustaša i vjere kec na destku u igri koju oni svako malo pokušavaju odigrati.
Naivci među Hrvatima će, djelomično iz neznanja, a djelomično zbog vlastite komocije, prihvatiti tu igru i uvesti se u njihovo kozaračko kolo bez prevelikog gunđanja. Bez posebno kritičkog promišljanja se prihvaća jugoljevičarska definicija hrvatske povijesti i podjela na dobre i loše momke naše povijesti. Zanimljivo je da im ta igra i trik uvijek prolaze, čak i kod relativno neljevičarski orijentiranih ljudi. Iako smo vremenski svjedoci izokretanja istine o Domovinskom ratu, hrvatskom vojniku iz devedesetih i političarima kao što su Tuđman i Šušak, mnogi Hrvati ljevičarsko jugoslavensku priču o ustašama i našoj povijesti prihvaćaju novo za gotovo.
Zar ne bismo trebali sami sebi postaviti pitanje: ako su na naše vlastite oči uspjeli predefinirati najnovije događaje i od petokrake, koja je razarala Vukovar, stvoriti prihvatljiv simbol, zašto bismo prihvatitli njihovu definiciju o hrvatskom vojniku i državi koju su oni desetljećima blatili kroz sve knjige, škole filmove i propise u Jugoslaviji?
Vjerojatnost da bezobzirno lažu o ustašama, kao što pokušavaju lagati o Domvinskom ratu, je daleko veća nego vjerojatnost da su u odnosu na ustaše i hrvatsku državu iz četrdesetih godina objektivni.
Hrvatima se može preporučiti da sve njihove priče stave na stočnu vagu, da bi barem približno saznali težinu jugoslavensko partizanske „istine“ o povijesti. Nije loš u tom kontekstu savjet cjetače iz Sabora, vrijeme je da hrvatska mladež usvoji znanje o povijesnoj istini, a objektivnim znanstvenicima predstoji mukotrpan posao pisanja revidirane povijesti, temeljene na činjenicama i dokumentima, a ne na zaključcima centralnog komiteta i intelektualnim nadosiranjima komunističkih nasljednika.
Kad malo pobliže analiziramo teme koje te „humaniste, demokrate i antifašiste“ zanimaju lako ćemo spoznati da u njihovoj borbi nema nitti trunke iskrene brige za istinu, čovjeka i hrvatski narod. Za tu svitu ljudsko dostojanstvo je nepostojeće kad govore o nerođenoj djeci, oni se skoro uvijek zalažu za pobačaje kao dio navodnog ženskog zdravlja, kao da je trudna žena bolesna…
Oni se u velikoj većini zalažu za redefiniciju Bogom danih, njima je Bog izmišljootina, prirodnih odnosa. Kad spomenu vjeru onda im je ona povod da čitaju lekcije vjernicima što bi vjernici smjeli, a što ne. Prosječno educirani vjernici često nasjednu na te njihove fore pa prihvaćaju tezu da bi katolik vjernik trebao biti ovca koju će oni strigati, ovca koja će mirno trpjeti dok ju oni udaraju nogom u rebra. Oni u tim situacijama točno znaju i naglas urliču što bi vjernik trebao, iako ne drže ni do vjere, ni do Crkve ni do Boga niti jedan milimetar. Oni, iako u većini nevjernici, odabiru prihvatljive i neprihvatljive katolike, svećenike i biskupe.
No, upitajo se tko je njima prihvatljiv. Onaj koji prihvaća njihovu ideologiju relativizma, jednog od najvećih zala današnjice, onaj koji prihvaća takozvanu duginu obitelj ili 77 različitih rodova, onaj koji se povodi za ljevičarskim medijima kao okosnicom svojeg navještanja, a crkva mu je suspektna jer govori o Istini kao nepokolebljivom temelju ljudskog života i spasenja. Vjernike,međutim, treba u ovom kontekstu podsjetiti na Isusove riječi da On nije donio mir nego mač. Mač borbe za istinu koju On donosi, a ne istine koju narodu nude Njegovi mrzitelji. Vjernički, katolički narod, ima obvezu mrziti laž, podvale, zlo i nepravdu. Vjernik je dužan pitati: „Zašto ti mene udaraš?“
A oni udaraju čim im se pruži prigoda. Udaraju svim raspoloživim sredstvima, od medija do sudstva. Bore se obijeljeni leševi jugokomunističke diktature za pozicije jedinih tumača hratske povijesti i budućnosti. Oni su sebe proglasili pozvanima i kompetentnima moralno i stručno tumačiti nama našu povijest. Oni sami sebi pripisuuju prirodno i nasljedno pravo suditi što je dobro, a što zlo.
Naizgled se oni bore za tumačennje povijesti jer im je stalo do istine i humanizma. Oni su antifašisti, protivnici najvećeg zla u povijesti, iako je komuizam, kojemu se oni još uvijek jednim koljenom klanjaju, poubijao otprilike deset puta više nevinih ljudi nego nacizam i fašizam zajedno. Al komuunistički zločini su za njih mala fusnota koju vješto izbjegnu konstatacijom da je i komunizam ima loših strana. Oni su antifašisti koji su naknadno protiv velikog zla rasnih zakona, iako su i dan danas kao i njihovi začetnici većinom antisemiti. Ideologija iz koje su oni ponikli i koju još uvijek opravdavaju ni u jednom dijelu svojeg djelovanja i progona ne zaostaje za simbolom zla Hitlerom i njegovim pobočnicima, naprotiv ona ga daleko nadmašuje brojevima i metodama.
Njihova borba u povijesnom kontekstu nije borba za povijest, za spoznaju istine, ona je puno konkretnija i materijalnija od te možebitno humane borbe za povijesnu istinu.
Oni se bore za svoje sadašnje privilegije i buduću ulogu vlastitih ideoloških nasljednika. Svi ti antife sebe vide kao jedine tumače naše povijesti, tumače naše budućnosti, apologete dobra i zla. Oni, nakon kratke stanke od dvadesetak godina, opet žele primat u hrvatskom društvu, oni bi rado određivali puteve nacionalnog identiteta u kojem je vjera, obitelj, Bog, hrvatska država promašaj, a ne temelj postojanja.
Temeljem te uloge tumača povijesti i identiteta oni nastoje izboriti mjesto kontrolora našeg narodnog života, države, gospodarstva i opstanka. Svojom borbom protiv običnog pozdrava oni nastoje izboriti ulogu sudaca koji će nam propisivati što smijemo, a što ne smijemo.
Ustaše i hrvatski poklici su zaslon iza kojega se vodi bitka za status i novac, za utjecaj i privilegije. Oni upravo provode javni trening u kojem pokušavaju postići da mladež i svi mi progutamo njihove jugocrvene, navodno liberalne knedle, da malo pomalo postanemo prikladni za sljedeći stupanj indoktrinacije i pripreme za dirigirano i osmišljeno razdoblje u kojemu nam ne će biti strano promišljati čak i o novoj Jugoslaviji ili nekom novom ljevičarsko genderističkm društvenom uređenju.
Na hrvatsku sreću mladež već zna što je bilo, pitali su svoje ukućane, vide na svakom koraku crkvene zidine od kamena i vjere, razarane, ali zapretane u ljubavi prema svojem identitetu i vjernosti svojem narodu. Hrvatski identitet i hrvatska mladež je preživio i otrovnije cvjetove od ovih koji smrde na Jugoslaviju i ljevičarske zablude. Zato dok psi laju hrvatske karavane mladosti na stadionima pjevaju spremnost za nove izazove i borbe.
Nema straha!
Vinko Vukadin