U SUBOTU NAM JE 11. ROĐENDAN, A ZA 9. OVAKO NAM JE PISAO PROSLAVLJENI ANTE IVANKOVIĆ

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Piše: Ante IVANKOVIĆ

         NAPOMENA: Tekst je bio objavljen na mandino-selo.com 9. svibnja 2018. Ovako nam je za 9. rođendan pisao proslavljeni hrvatski novinar, legendarni ratni izvjestitelj HRT-a i naš Duvnjak Ante Ivanković. Hvala mu!

         Upravo na današnji dan protutnjalo povijesnim poljem devet ljeta, u kojima su se bure  s previše čvorova poigravale svim i svačim, slikari bi kazali i mrtvom i živom prirodom.  Tih devet godina, zvali ih  biblijskim žargonom mršavim ili debelim, Mandino Selo ima svoj portal, a portal je, podsjećamo slabije pamteće, bogato izrađen ulaz u  veliko zdanje,  u vrijeme tvrđava posebno urešen ulaz u prostor, gdje je i goli život bio najsigurniji.. Ne’š ti Mandino Selo i portal, rekli bi oni najjalniji, a neki drugi uzvratili uzvratili bi: ako je to  duvanjsko naselje prozvano po princezi Mandi, zašto pak princezina naseobina ne bi imala  i svoja raskošna vrata, makar ih zvali porta, portabl, portalčić i tako slijedom…

         Ako u  Splitu postoji Porta aurea (Zlatna vrata), u Zagrebu Porta lapidea (Kamenita vrata), zašto Mandino Selo ne bi imalo svoj portal, doduše ne smješten na Duvanjskom polju, već na  beskrajnim  prostorima interneta…

         Zašto baš portal i otkud to čudo?  Rimska mitologija ima odgovor…Kad su mitologijska braća Romulus i Remus odlučili na  ledini pokraj Tibra izgraditi svoju Romu, dakle utvrđeni grad, kojeg svakojake bjelosvjetske protuhe neće moći tek tako osvojiti, služili su se alatima i tehnologijom svog vremena. Golemi plug i podosta volujskih, a ne konjskih snaga, bili su prava pogodnost za izoravanje pozamašnih temelja gradskih bedema.

          Kad su pak orači stigli na mjesto, gdje će se ulaziti u tek zamišljenu Romu, zaključili su da ne treba pretjerivati, pa su stavili na mitologijska junačka pleća megaplug i prenijel ga na drugi kraj budućih vrata. Priča ide dalje: porto, portare na jeziku Romula i Rema znači nositi, a ono mjesto gdje se plug nosio, gdje će biti vrata, nazvano je porta ili pak portal…Braća su bila toliko pametna  da su znali da će u spomen  njihova prenošenja pluga ti ulazi u zgrade, zvani i  veže ili kapije zvati porta, pa čak i ono zasebno ograđeno mjesto za vratara na ulazu u sjedišta velikih tvrtki ili  pak ustanova. A oni koji danas uzdišu za Erdoganom tvrde da su braća izmislila milenij i pol ranije od njezina postojanja i Veliku portu u Carigradu, kako se zvao ulaz u prostore sultanskih vlada i haremskih kada.

         Dakle telepotiramo se iz predalekih vremena i na Mandoseljski portal sa zadaćom čestitati mu deveti rođendan, a na vrh njive istaknimo posebno srdačnu čestitku zaslužio je glavni portir Mandoseljskog portala, radišni, požrtvovani, savjesni i uporni vratar, duša cijelog projekta gospodin Ivica Šarac.  Iz vlastitog iskustva znam da je najteže biti prvi pa makar bio i vratar, jer kad se vrata i otvorena i zatvorena, rijetki se uzdaju u se, već radije se nadaju da će sve za njih i ostale obaviti glavni i odgovorni, jednostavno jer je on prvi, iako se često osjeća i jedinim kad treba raditi. O radu još samo: donedavno previše znani Friedrich Engels rekao da je rad stvorio čovjeka, a moj, u Duvnu veoma  poznat rodijak Šoše, je  dodavao:  ali ga je grdno i za…ao. !?

          Uostalom moja je se malenkost o Ivici se već izjasnila Tada sam zapisao:     Poštovani gospodine Šarac!

          Radujem se načinu kako volite svoje Mandino Selo, a što je temeljni preduvjet da tako sjajno vodite istoimeni portal. Što tiče moje malenkosti Portal Mandino Selo je na početku svih mojih surfanja internetom.  U to ime darujem  Vam zapise o prezimenima Mandina Sela (javite jesam li koje zaboravio?),. kakve do sada nije nitko nikada susreo. Uživajte!

          Stoji Vam na raspolganju Ante Ivanković, u kojem se naš  duvanjski zavičaj se sve više rasprostire.

           Dakle vođenje portala Mandina Sela je recipročno ljubavi prema zavičaju i njegovim vrijednostima, kako onima iz davnina, tako i ovim današnjim i onim budućim. I kad je riječ o mom prinosu Portalu, predlažem uredniku i uredništvu  da se darovani tekst o mandoseljskim prezimenima s malo dopune i dorade pretvori u  knjižicu, kako su to sa svojim prezimenima učinili moji zavičajci iz Eminova Sela ili pak iz Buhova Širokobriškog, gdje je dio mojih korijena po majčinom lozi.

           Koristim ovu svečarsku prigodu da svim suradnicima Portala, posebno onima što se znoje nad tekstovima i zaustavljaju zanavijeke životne trenutke fotografiranjem trenutačne stvarnosti. Savjetujem, iako znam kako to počesto ržno zvuči, da i dalje zadržite umjerenost u obradi tema, jer žutilo i senzacionalizam redovito rađaju nevaljalim pa i pogubnim posljedicama. Također i dalje produžite obradivati pozitivne primjere iz svakodnevice i njihove aktere, a to su u pravilu dobri i čestiti ljudi, kao da nikad ne škrtarite na prostoru, kad je u pitanju plemenita pjesnička riječ i odgovarajuća fotografija. Po tome ste već poznati, pa nastojte i dalje takvim ostati. To vi i znate i itekako možete.. Samo naprijed, jer će vam se pridružiti i novi, mlađi.

           Za Vašu devetu obljetnicu nudim Vam i moj  zapis o Mandinu Selu iz buduće putopisne knjige „S Duvnjacima Duvno uzduž i popirijeko“, pa ako Vam paše možete i objaviti prema Vašoj odluci.

 

 

MANDINO SELO

putopisni zapis Ante Ivanković

 

Najlipši  si   mandoseljski  kraju,

misec sjaji, divojke pivaju.

 

         Koja korist što znamo da je selo Mandino, kad ne znamo tko je ta Manda. Doduše fra Petar Bakula u 19. stoljeću pokušao je to odgonetnuti uz  pomoć sačuvane  narodne predaje: Mandinu Selu naziv je  dala „neka glasovita princeza,“[1] Taman toliko da i dalje ne znamo ništa o Mandi,  osim da je bila  princeza.

         Bilo kako bilo taj dvoriječni naziv s jezičnog motrišta sastoji se od pridjeva posvojnog u srednjem  rodu Mandino, izvedenog od osobnog imena Manda,  i imenice selo.

         Inače Manda je hipokoristik (zabilježen u 17. stoljeću u Lici) od biblijskog imena hebrejskog podrijetla Magdalena sa značenjem osoba iz galilejskog grada Magdale (aramejski magdala = toranj, kula, magedhal =  je visok, velik), Magdalka. Ime, valjda zato što je biblijsko, proširilo se diljem svijeta: Magdalena (latinski), Magdalene (grčki), Madalena, Magdalina, Mandalena (talijanski), Madlen, Madlena (francuski), Magde (njemački; ekonim Magdeburg) itd.

         Mandino se Selo prvi  put spominje u Libretinu fra Pavla Šilobadovića: 1666. godine, miseca travnja na 7., kada uskočki prvak Marko Harar dovede 3 čeljadi turske is Duvna is Mandina Sela, sam i njegova žena i dovedu u Kotišinu (selo pokraj Makarske) sve troje. Tako se vojuje i dobiva.“[2]

         Dakako riječ je o tada uobiččajenom upadu uskoka s mletačkih teritorija u Dalmaciji na područja pod osmanlijskom vlašću.

Mandino Selo je jedno od ukupno osam naselja stare župe Duvno, koja spominje u izvješću s pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji 1670. i 1671. godine makarski biskup fra Marijan Lišnjić (1664 – 1686).[3]

  1. srpnja 1735. godine pohodio ga je  makarski biskup Stipan BlaškovIć, kada je odsjeo u kući Lovre Ivića, a ostalo je zabilježeno da je  tom prigodom svratio i u tamošnje Markovića kuće.[4]

To je naselje zabilježeno i u oba biskupska popisa bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću: 1741/1742. godine (šest  obitelji, 77 duša), a 1768. godine (10, 127).[5]

U Šematizmu Hercegovačke franjevačke provincije za 1867. godinu fra Petar Bakula je u Mandinu Selu, tada stara župa Duvno sa sjedištem u Seonici, upisao 15 obitelji s ukupno 86 duša.[6]

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Mandinu su Selu živjela 453 stanovnika, a  pripada onim naseljima u kojima broj stanovnika stagnira. 

 O poznatim Mandoseljanima,   ne bez razloga,  započinjemo s  don Ilijom Rezom (1904 – 1988), istaknutim  svećenikom Mostarsko-duvanjske biskupije i uznikom jugoslavenskih komunističkih kazamata. U na zlu glasu čuvenom zatvoru u Zenici proveo je punih osam godina (1946-1955), jer je 1946. godine kritizirao druga Staljina. Kad je dvije godine kasnije cijela ondašnja Jugoslavija žestoko jurnula na dojučer obožavanog druga Staljina, don Ilija je rekao odgovornim u zeničkoj hapsani da je on to požestoko činio dvije godine prije svih. Uslijedio je kratak odgovor: „Ti, stari, šuti,“ nakon čega je nastavio izdržavati kaznu kao da se famozna Rezolucija Informbiroa nije ni dogodila.[7]

          Tko je još nedavno  mogao i pomisliti da će jedan Mandoseljanin, rođen 1945. godine, dobiti u 21. stoljeću svoje mjesto u kući slavnih  američkih obavještajaca, u Pentagonu.  To se dogodilo 2007. godine, kad je ta  velika, ali i vrlo rijetka, čast pripala  Ivanu Šarcu, koji je kao svršeni  zagrebački gimnazijalac  s  18 godina pobjegao iz Brozovog rajskog perivoja u Austriju a odatle u Sjedinjene Američke Države.

         Po dolasku u SAD započeo je vojničku karijeru, aktivno sudjelujući u žarištima  velikih ratova od Vijetnama preko Afganistana do Iraka. U vrijeme srbočetničke agresije  na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu bio je specijalni američki promatrač surovih  zbivanja u opkoljenom Sarajevu, ratnom Zagrebu i  Miloševićevu Beogradu, gdje su i nastajali  brojni projekti zla i uništenja ljudi i njihovih sloboda.

           U doba Domovinskog rata obavljao je dužnost pomoćnika američkog izaslanika u ambasadi SAD u  Zagrebu, a također bio izravno uključen u pomoć američke Vojne obavještajne agencije (DIA) u pripremama hrvatskih oružanih snaga za oslobođenje okupiranih područja, posebice kroz vojno-redarstvene akcije  Bljesak i Oluja.

         Danas taj mandoseljski Ivan uživa zasluženu mirovinu u  SAD, ali često posjećuje zavičaj, kao primjerice 2011. godine, kad je obilježeno stoljeće postojanja pučke škole  u Mandinu Selu.  S ponosom ističe da je prvi iz svog sela krenuo u duvanjsku gimnaziju, a znao se pohvaliti kako su Ilija Milisav i on uzgajali i razmjenjivali golubove.

         Mandoseljani vole svog Ivana Amerikanca, dodajući da imaju i koga.

         Tko bi mogao pretpostaviti da će jedan sin Mandina Sela, Željko Ivić (1968) imati u 21. stoljeću stalno prebivalište u dalekom Hong Kongu, za koji većina njegovih zemljaka i ne zna da mjesto s takvim nazivom i postoji. Doduše Željko dopunjava:  najmanje sam se zadržavao  u Hong Kongu, jer sam više od dvije trećine vremena provodio  u zrakoplovu, žureći u New York, Tokio, London i brojne svjetske metropole.

         Zanimljivo da Željko spada u iznimno malu skupinu vrhunskih  bankarskih eksperata na našoj planeti, koji mogu birati gdje će raditi i pri tome postavljati dodatne uvjete poslodavcu. On kao  financijski  analitičar, što je najzahtjevniji bankarski posao, izabrao je poslovnicu banke u Hong Kongu, jer Azija spada  među najprivlačnija područja u svijetu za ulaganje investicijskog kapitala golemih razmjera.

         Željko Ivić rado pripovijeda i  o ponudama svjetskih bankara stručnjacima njegova kalibra. Primjerice njemu je najstarija. ali i danas najatraktivnija investicijska  banka  Jardine  Fleming,  pripremila takvu ponudu, koju nikad nitko ne bi mogao ne prihvatiti. Tom prigodom Mandoseljanin Željko  je zapovijedao brižljivo probranom financijskom ekipom, koja je obavila  najuspješniju svjetsku privatizaciju  telekomunikacija  1998. godine. Riječ o privatizaciji  australijskih komunikacija, vrijednoj 15 milijardi onodobnih njemačkih maraka.

         Inače Željko je sin učitelja Jakova Ivića, kojemu je bilo tako lijepo u duvanjskom dijelu Brozova  komunističkog perivoja da se  sa suprugom Anđom i dvojicom sinova (Željko je imao šest, a Ljudevit, kojem je autor ovog uratka krsni kum, četiri godine) zaputio u Njemačku, u Berlin, gdje bio prezadovoljan što je dobio posao fizičkog radnika. Dakako pošzeni, inteligentni i radišni Jakov ubrzo se snašao i osigurao sebi poslove, prihodima od kojih je mogao školovati  sinove, ne samo, u Njemačkoj, već i u Americi. Željko je svoje sposobnosti oplemenio  visokim kvocijentom inteligencije, a bankarsko umijeće usavršio je  s najvećom ocjenom na čuvenom Wall Strettu u najvećem američkom gradu.

         I njegov brat  s prekrasnim  hrvatskim imenom Ljudevit završio je studije poslovnog bankarstva u Americi;  a sada djeluje kao vrhunski financijski revizor u glavom gradu Njemačke.

         Još jedan  mandoseljski Šarac zaslužio spomen i ovom prigodom. Riječ je o pokojnom  Marku Šarcu (1953-2016), utemeljitelju  i vlasniku  tvrtke Promet Šarac, koja se bavi  prijevozom u cestovnom prometu i  prodajom građevinskog materijala. S godišnjim prometom od pet milijuna i tri stotine tisuća konvertibilnih maraka  Promet Šarac spada među  najbolje i najveće tvrtke na duvanjskom području.

         Zanimljivo je  spomenuti da je  u tvrtku najradije zapošljavao svoje Mandoseljane, a Mandino Selo mu je uvijek nedostajalo, jer ipak  najveći dio života proživio  u  nedalekom Tomislavgradu.

         Ante Vukadin (1972),  bojnik Hrvatske vojske, ponajprije je ostvario blistavu vojnu karijeru u Domovinskom ratu,  ratujući u  Bojnoj Zrinski  Prvog  hrvatskog gardijskog zdruga. Posebno treba spomenuti da se  naš Mandoseljanin u toj elitnoj postrojbi hrvatskih oružanih snaga posvetio specijalističkim vještinama, posebice  jiu jitsu, gdje zaslužio vrhunsko zvanje instruktora.

          Iako živi u Velikoj Gorici pokraj Zagreba, Ante Vukadin je 2015. godine  pokrenuo je školu jiu jitsua u Tomislavgradu, nakon čega je godinu kasnije u slijedilo utemeljenje Black dragon kluba Tomislavgrad. Na svom prvom službenom natjecanju, svega pet  mjeseci nakon osnivanja, mladi Duvnjaci su  na natjecanju u Banjoj Luci zaslužili po dvije srebrene i brončane medalje, što je u sportskim krugovima odjeknulo kao prava senzacija.

         Posebno spominjemo da Ante Vukadin prigodom svakom posjeta zavičaju, a to se često događa, održava barem jedan trening  u Tomislavgradu  s mladim zaljubljenicima u tu drevnu istočnjačku vještinu.    

          Ipak velika je šteta što život nije bio milostiviji  prema Mandoseljaninu doktoru Ivanu Šarcu, koji je na put bez povratka  otišao  u naponu snage, u četrdesetoj godini života.  S 25 godina diplomirao je medicinu u  Splitu, a sljedeće godine  u vrijeme ugradnje famoznog akceleratora u  duvanjskoj Tvornici kablova aktivno je sudjelovao u demonstracijama u Tomislavgradu, koje su posebno upamćene i po vanserijskoj anegdoti.  Naime dok su tek pristigli iz Sarajeva policijski specijalci dežurali na skupu, jedan je govornik izlaganje završio sa: – Živio Ante, a prezime mu svi  znate… I još se nije utišao ni gromoglasni pljesak, govornik se vraća za mikrofon s dopunom: – Da ne bude zabune nije Marković, aludirajući na tadašnjeg jugopolitičara Antu Markovića.

         Naš doktor Šarac je 1990. godine postao zastupnikom  u tadašnjem Domu građana Skupštine Republike Bosne i Hercegovine, a u Hrvatskoj Republici Bosni i Hercegovini obavljao je dužnost ministra zdravstva. Ukidanjem  Herceg Bosne zauvijek je rekao zbogom politici, a nakon obavljene specijalizacije i postdiplomskog studija u Zagrebu radi  Hrvatskoj vojsci, koja ga šalje u Ameriku na vojno-medicinsko usavršavanje. 

         Pošteno je od zavičajnog Duvna da mu je šest godina nakon prerane smrti  dodijeljeno najveće priznanje – Medaljon općine Tomislavgrad.

         Zasigurno je u tom je sudjelovao i aktualni načelnik općine Tomislavgrad mr. Ivan Vukadin, koji odrađuje treći mandat na toj dužnosti. Sudjelovao je u Domovinskom ratu, a tek što je oružje utihnulo sjeo u studentske klupe u glavnom gradu Hrvatske, gdje 1999. godine diplomirao politologiju i novinarstvo, a godine 2012 . postao i magistar znanosti. To mu je omogućilo  i početak nastavničke karijere na Sveučilištu u Mostar.

         Neki kažu da će Ivan Vukadin ostati upamćennavlastito po tome  što je rezolutno odbio gradnju termoelektrane i otvaranje rudnika ugljena na Duvanjskom polju. Svaka čast!

         Mandoseljani se ponose i  Vlatkom Markovićem (1937 – 2013), čiji su se preci odselili  u Bugojno, gdje je taj istaknuti nogometaš i športski djelatnik rođen 1937. godine.

         Bio je veliki igrač, istaknuti trener i uspješan nogometni funkcionar.

         U kopačkama je proveo punih 15 godina (Iskra Bugojno, Čelik Zenica, Dinamo Zagreb, Austria i Rapid Beč). Za reprezentaciju pokojne Jugoslavije nastupio je 16 puta, a posebice na Svjetskom prvenstvu u Čileu  1962. godine, kada je bivša nam država zaslužila četvrto mjesto, a Vlatko je Marković  uvršten  u najbolju momčad tog Svjetskog prvenstva.

         Kao trener vodio je zlatni naraštaj  NK Zagreba 1970-ih (Močibob, Smolek, Rukljač), zatim je trenirao belgijski Standard iz Liègea, francusku OGC Nicu, HNK Hajduk Split, GNK Dinamo Zagreb te bečki SK Rapid, gdje je bio trener i športski direktor. S tim klubovima je  osvajao nacionalna prvenstva i kupove.

         Kao izbornik u hrvatskoj reprezentaciji naslijedio je Špacu Poklepovića i u razdoblju od travnja 1993. do veljače 1994. samo je jednom vodio izabranu momčad Hrvatske protiv Ukrajine (3:1).

         Bio je predsjednikom Nogometnog saveza Hrvatske u tri mandata (1998-2012), nakon toga i počasni predsjednik najvišeg hrvatskog nogometnog foruma. Na međunarodnoj športskoj sceni od 2004. godine obavljao je i dužnost  predsjednika Tehničke komisije UEFE.

         Od međunarodnih priznanja dovoljno je spomenuti ono najveće, kada mu je 2006. godine francuski predsjednik Jacques Chirac uručio orden Viteza nacionalnog reda za iznimne zasluge u promicanju nogometa u Francuskoj i svijetu, a  predao  mu ga je u rezidenciji francuskog veleposlanika u Zagrebu velikan svjetskog nogometa Michel Platini.

         Marković je cijenio je svoje korijene i navraćao u Mandino Selo, gdje se uvijek osjećao svoj na svome.

         Iz Mandina Sela je podrijetlom i Emir Dilaver, nogometni internacionalac, rođen  1991. godine u Tomislavgradu. Od desete godine života je  član FK Austria iz Beča, u kojem je deset godina kasnije započeo i seniorsku nogometnu karijeru. Za bečki klub je u razdoblju od 2011. do 2014.  godine odigrao  70 utakmica, a pri tom je s tim  klubom  osvojio i Austrijski nogometni kup.

         Dilaver je 2014. godine prešao u mađarski Ferenzvarosz, za koji je odigrao 117 utakmica, a pri tom osvojio mađarski kup i državno prvenstvo. Karijeru je nastavio u sezoni 2017/ 2018. godine  u poljskom prvoligašu Lechu iz Poznana, osvojivši pri tom i državno prvenstvo.

Inače riječ  je o desnom bočnom igraču, koji se  uspješno okušao i u  veznom redu. U posljednje vrijeme često je član momčadi kola poljskog prvenstva, pa začuđuje da vodstvo bosanskohercegovačke nogometne reprezentacije ne koristi usluge tog internacionalca, koji je svojedobno odbio poziv za  igranje u austrijskoj reprezentaciji, nadajući se pozivu iz Sarajeva. Poziv još nije stigao, ali ostaje  utjeha da još nije prekasno…

 

         Iz rukopisa knjige Ante Ivankovića “S Duvnjacima Duvnom uzduž i poprijeko”.

 

 

 

[1]  P. Bakula, Hercegovina prije sto godina, ili  topografsko-historijski šematizam Franjevačke kustodije  i Apostolskog vikarijata u Hercegovini  za godinu Gospodnju 1867., Mostar 1970., str . 128.

[2] J. A. Soldo, Makarski ljetopisi 17. i 18. stoljeća, Split 1993., str. 15 – 59.

[3] I. Bagarić,  Duvno:  povijest župa duvanjskog  samostana  prigodom 150. op. cit., str. 86.

[4] A. Nikić, Vizitacija biskupa don Stjepana Blaškovića,  str. 152:  Tisuću godina Trebinjske biskupije, Sarajevo 1988.

[5] D. Mandić,  Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae  in descriptionibus annis 1743 et 1768., Chicago-Roma 1962.,  str . 29. i 129.

[6] P. Bakula, op. cit., str. 129.

[7] R. Perić,  Da im spomen očuvamo, Mostar 2000., str. 272 – 274.