U vrijeme mladosti, rane, moja je generacija u ljetnim danima skakutala za ovcama. One bi, već oko podneva, jedna drugoj ispod runa glave skrile i zadubljeno plandovale na Mandušama. I dok je zvizdan pržio kamen, travu i naše moždane, mi smo svojom bezbrižnošću hladili njegove tragove.
Tako smo bitisali i sanjarili o boljem životu, nekom boljem svijetu, ne znajući što nas čeka sutra; što nas čeka s onu stranu, kad sutra ne bude i bude kraj udaraca u grudima.
Ipak, u nama nikada nije usahla vjera, nad nama je vazda lebdjela i lebdi nada, nada što tka spokoj, spokoj od pređe milosti, od milosne milosti Svevišnjega.
Ante Šarac