pokojnom Martinu Baćku
Napetost je uzrujala plamen prigušene svijeće.
Odsutni pogledi, neumjesne šale
na račun onih koji strah pokazuju.
Poredani madraci na podu školske učionice i
sjene na njima ušuškane u misli vlastite,
u molitve sebične…
Pisvir, jesen devedeset treće.
Šuma se prošarala lišćem na odlasku,
kiša je oblake dovukla teške na stabla,
na grane opustjele, na lišće
što pada pod težinom kapi, okrutnih i teških;
kapi što se slijevaju po mome tijelu
kao curci starog probušenog oluka,
prskajući neujednačeno, a jednako hladno,
vrat, lice…
Prve zrake novog dana značile su pokret.
Valjalo je poći s nadom, s vjerom,
da je ova borba dovoljno pravedna,
s puškom odapetom u rukama, u šumu nepoznatu,
na rov utvrđen (busiju branjenu…).
„Puška mi, puška ti; drvo mi, drvo ti,
pa koga izda strpljenje“,
mislio sam hrabreći se…,
ne znajući da…
svakim korakom Smrti sam bliže!
Ležim na lišću mokrom,
olovom pokošen vrelim!
Zvukovi su utihnuli, oblake gledam sive,
u krošnjama se zapleli;
rukama ih skoro dohvatiti mogu!
Lišće leluja sporo iz krošanja zamagljenih,
s kišom na moje lice pada.
Suze prijatelja moga, s kišom pomiješane.
Ruke krvave zavoj traže,
priviti me žele…
„Prijatelju, ja ti umirem!“
Ruke sam umirio mu drhtave…
osjetio krv sam, ljepljivu i mlaku…,
krv moja lišće natapa, s kišom pomiješana!
Još jedno brdo,
jedan komad zemlje kamenite, korijen stabla suhoga;
krvlju natopljen…
Stipan Perković – Pipa
2010.