ŠARMANTNI FRA EUGEN TOMIĆ

objavljeno u: S VRHA GRUDE | 0

   Tiho i vedro kolovoško jutro, 1959. godine. Prethodne je noći rosa umila Duvanjsko polje, a već ga čeka zagrljaj nebeskog žara!

   S misnog slavlja iz crkve u Kongori izađemo: fra Eugen Tomić, Jozo Ančić, Mijo Tadić i moja malenkost. Fra Eugen je župnik ondje, a mi smo došli na 30-ak dana u zavičaj iz Zadra, Visokog i Bola. Gotovo svako jutro dođemo na misu. Stojimo, tako, između crkve i župnoga dvora i najednom ugledamo nekoliko radnika na krovu crkve. Fra Eugen izvije vrat i kroz naočale ih promatra nekoliko trenutaka, a onda dovikuje što, i kako trebaju popraviti. Pripomene da lanjski radovi nisu posvuda uspjeli, pa…

   Moju pažnju privlači zvuk vode, koja se s Orlokuka slijeva kroz cijev i odušak nalazi na česminoj slavini, udarajući u korito, gotovo puno vode. No iz odlutalih misli prene me fra Eugen koji se najprije obrati Miji: „Ti malo istimari zekana, odveži ga, napoji i pusti na livadu da pase, vidiš da je sunce već visoko odskočilo.“ A onda Jozi: „Ti uzmi kantu i zalij voćke, da danas po ovoj žegi ne bi ožednile.“ Mene uzme pod ruku i reče: „Ti ajde sa mnom, dat ću ti izdvojene listine rođenih i vjenčanih da ih prepišeš u matične knjige.“

   Fra Eugen je bio druželjubiv, duhovit i rječit čovjek. Tako, za nekoliko dana, na kraju nedjeljne propovijedi reče župljanima: „Dragi vjernici, nemojte gledati što ćete donijeti, samo donesite, radnici naporno rade, pojide se i mrsna karta!“ Moram priznati da sam se malo uvukao u ramena, bi mi neugodno. No nakon nekog vremena shvatio sam da on, zapravo, bijaše široke ruke. Tako je nama trojici na Veliku Gospu u Seonici ili na Malu Gospu u Bukovici znao kupiti po pet-šest kg grožđa. Sjećam se da smo po cijeli „sić“ grožđa pojeli. K tomu, pri polasku iz zavičaja znao nam je u džep „tutnuti“ nešto novca. Osim toga, uočio sam da je i u drugim prilikama prema nekim osobama bio galantan.

   Međutim, fra Eugen će šire biti upamćen po „čezi“ (laka kola s dva točka), u koju je upregnuo svojeg zekana i kojom se preko polja vozio ponedjeljkom u grad ili u neka druga mjesta. Konj je kasom brzo stizao na odredišta. Fra Eugen je bio u habitu pa je i to doprinijelo njegovoj prepoznatljivosti! Jednostavno, zbog svojeg šarma ostavljao je dobar dojam na vjernike i nevjernike. Vjernici su bili ponosni na njega, a nevjernici (pretežito „opštinari“) znali su reći: „Jesi li vidio kako se onaj župnik iz Kongore kroz grad vozika u onoj čezi? Mora mu se priznati, iako je pop, simpatičan je!“

Ante Šarac