Samoća uglavnom nije dobro društvo.
Ni osamljeni krumpiri ne rastu – bez pomoći.
Samoća i osamljenost potpuno su iste vanjštine, ali se razlikuju u bitnome – nema osamljenosti bez samoće, ali samoće može biti bez osamljenosti.
Samoća za ljude koji vole raditi u miru ne samo da je dobro došla nego je neophodna.
U samoći čovjek spoznaje vrijednosti višega reda i jača ih.
Neki se ljudi u samoći najviše boje samih sebe!
Što je ljudska duša osjetljivija, to je više pritišće samoća na velikim prostorima, na primjer u planinama gdje vlada svojevrsna tišina i tajnovitost.
Najgora je ona samoća koja se osjeti u druženju s drugim ljudima.
Tko je više u dodiru sa svojim jastvom, to manje može biti osamljen!
U osamljenosti je čovjek osamljen tjelesno, a duhovno još i više.
Samoća je nepravedna: jače ljude čini još jačima, a slabije slabijima.