PRIČE IZ MANDINA SELA: Predsjednički izbori

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Na osnovu naslova ove priče netko bi mogao pomisliti:

„Joskanovića murva je poludjela. Piše o politici!“

Kako bih uplašene čitatelje odmah umirila navodim da je tema sasvim drukčija od onoga što njen naziv sugerira, odnosno da se ovdje radi o ljudima i njihovim urođenim i nametnutim ulogama, a ne o nekakvih strankama ili borbi za vlast. Barem ne direktno.

Sjetila sam se ove zgode jer će u Hrvatskoj uskoro biti izbori za predsjednika države, nakon čega sam se upitala zar je moguće da je već prošlo pet godina od zadnje smijurije. Opet će kojekakvi slatkorječivi i uvijek nasmijani prodavači magle krenuti od grada do grada, od brda do brda, od murve do duda, i govoriti kako će sve biti bolje i pravednije samo ako se njega ili nju izabere. Takva je stranačka politika, ali neću više o njoj da ljudima i Bogu ne dodijem, jer sam sigurna da svi ti kandidati, pod uvjetom da nisu sasvim otkačili, ni sami ne vjeruju sloganima popraćenim uglačanim cipelama, besprijekornom frizurom i blaženim osmijesima.

Jedino što odaje da se radi o ljudima koji su nesigurni u sebe i u ono što napamet govore su poneki slučajno izletjeli, nekontrolirani pokreti ruku i pogledi u prazno, jer nitko, pa ni svjetski prvaci u kojekakvim sportovima, ne može kontrolirati svoju dušu koja se očituje u pokretima tijela. A kamoli priučeni političari.

Prošlo je dakle punih pet godina od događaja u Beču, u jednoj hrvatskoj gostionici koju, da ne bi zjapila prazna, tijekom tjedna za svoje predstave, političare i koncerte koriste i braća Srbi. Zato bih posjetiteljima Beča osjetljivima na nacionalne frekvencije, posebno kad se radi o glazbi i muzici, preporučila da dobro provjere kakvu su ulaznicu kupili, te da pomno pročitaju i datum i vrijeme održavanja predstave, jer bi se u slučaju zabune mogli umjesto na Thompsonovom obreći na Cecinom koncertu.

Dakle, prije punih pet godina u spomenutoj dvorani, na hrvatskoj fešti, u veselom društvu koje se je zabavljalo slušajući pjesme tamošnjeg kulturno-umjetničkog društva, uz moderaciju jednoga Duvnjaka koji je suvereno najavljivao goste i čitao izvučene brojeve tombole, našlo se je i nekoliko mojih Mandoseljana od kojih sam i čula ovu priču.

Bila je mokra jesen, vrijeme fešte i predsjedničkih izbora. Iz Duvna su u Beč – gdje ih je dočekao Blago Ćokanov – stigli Ivan Mijin, načelnik općine, u pratnji našeg gvardijana i fotograf Miro Ivekov. Imali su pristigli Duvnjaci tijekom dana nekakve sastanke u Beču, da bi u subotu uvečer svi zajedno krenuli na proslavu. Prije toga Ivan je smazao četiri svinjska odreska i dva tanjura salate od krumpira, naglašavajući da je poučen iskustvom, te da uvečer od silne priče ne stigne ništa prizalogajiti, a na prazan želudac može popiti samo tri piva, dok je Blago čuvao liniju radujući se obilnoj večeri u bučnoj dvorani.

Na ulazu su ih dočekali Vinko i Marinko, druga dva Ćokanova sina, koji su se čak iz Graza zaputili do glavnog austrijskog grada, te su svi skupa zauzeli poziciju za počasnim stolom, rezerviranim za načelnika Ivana, nekog veleposlanika, duvanjskog gvardijana i jednu dobro građenu Slavonku koja nije mogla odoljeti Blaginu osmijehu.

Vinko je nekoliko mjeseci ranije izdao knjigu – nešto o uspješnoj ljubavi i neuspješnoj prodaji – te je svima nastojao uvaliti barem po dva primjerka iste, uz besplatni autogram i posvetu. I Blagi je htio naplatiti četrnaest eura i devedesetdevet centi, ali mu je ovaj uzvratio da na tridesetdrugoj stranici ima jednu srpsku riječ, na što je Vinko panično počeo listati tražeći omašku, te je zaboravio naplatiti cijenu od brata. Čak mu je vratio pet eura i jedan cent kusura misleći da je novčanicu od dvadeset eura dobio od Blage, iako mu je istu žena Josefine strpala u novčanik da kupi luka na pijaci. Usput rečeno, Slavonka je i knjigu i autogram dobila besplatno, ali to je sasvim druga priča.

Malo prije nego su konobari počeli servirati juhu – u pauzi između izvlačenja utješnih i glavnih nagrada tombole – svečani zvuk fanfara najavio je dolazak posebnog gosta večeri, predsjedničkog kandidata uokvirenog u tamno odijelo, plavu košulju i crvenu kravatu, s krunom od frizure počešljane na razdjeljak, poput prvašića kad krene u školu. Uvaženi kandidat, inače uspješni znanstvenik koji je iz tko zna kakvih razloga zalutao u politiku, očigledno se je neugodno osjećao u vlastitoj koži, poput momka koji ide curi na sijelo, a plaši se njenog pogleda, pa mu je laknulo kad ga je Ivan pozvao za stol, gdje je zasjeo nasuprot Marinku i Blagi, a između Vinka i gvardijana.

Najstariji Ćokanov sin uvalio mu je jednu knjigu – je li predsjednički kandidat platio punu cijenu nitko se više ne sjeća, pa mi nije ni ispričano – prije nego su silne žene s djecom u naručjima nagrnule do njihova stola. Svaka od njih htjela je da predsjednički kandidat pomiluje njenu bebu i da se uslika s njom, a zbunjeni političar je, namještajući osmijeh, prihvatao pozive i strpljivo se keserio u kamere i mobitele. Prilazile su mu sisate, guzate, mršave i debele gospođe s čistom i umazanom djecom, kao da dolaze nekom svecu, a jedna je zaboravila zakopčati dugme na bluzi nakon što je nahranila bucmastog sinčinu, koji je na stolu ispred predsjedničkog kandidata ispraznio sadržaj želuca u pelene i počeo se zadovoljno protezati.

Marinko i Blago su baš krenuli jesti juhu, ali miris iz pravca bebe – dijete se je smiješilo poput najljepšeg anđelčića, a vonjalo gore od rogatog vražića – bio je jako intenzivan, te su morali predahnuti ne znajući kako da se riješe navale žena i kajući se što nisu sjeli pored Toše i Ruže, dva stola dalje – oni su u miru već čekali na pečenu janjetinu.

Dok je novopečena majka poluvidljive pozamašne lijeve dojke stajala iza predsjedničkog kandidata, Marinko se dosjetio kako da prekine gužvu, te je, zaputivši se na drugu stranu stola, namignuo predsjedničkom kandidatu, na što je ovaj, vidjevši konačno nekoga tko se neusiljeno ponaša, uzvratio istom mjerom, prije nego je najmlađi Ćokanović prozborio:

„Gospodine predsjedniče..“

„Nisam još predsjednik, još birači nisu odlučili“ – uzvratio mu je kandidat pravdajući se unaprijed zbog nepočinjenog zlodjela.

„Gospon dokture“ – promijenio je Marinko način oslovljavanja i nastavio dalje – „Kad se svi s Vama slikaju i ja bih htio isto jer mi se je juha tako i tako ohladila. Može li jedna slika s Vama?“

„Može, ako treba i dvije!“ – odvezao se je prvi put tijekom večeri jezik ukočenog kandidata, pa je on djelovao normalno i opušteno, čak i simpatično.

Marinko se je nageo na lijevu stranu, predsjedničku glavu postavio je u desni ćošak slike, a prostor između njihovih raširenih očiju i opranih zubi ispunile su bujne grudi mlade žene koja je u pozadini čekala da joj netko doda dijete. Slika je ispala jako lijepo, predsjednički kandidat se je blaženo nasmiješio prepoznavši sve motive – sjetio se je vjerojatno vlastite žene koja ga je sa svim svojim oblinama čekala kod kuće dok je on vodio napornu izbornu kampanju – pa je opušteno nastavio komunikaciju s Marinkom, dok mu je on natenane pripovijedao gdje leži Mandino Selo i koliko godina je već u Austriji, prije nego ga je upitao:

„Gospon dokture, a mogu li ovu sliku koristit u reklamne svrhe? Objesio bih je u poslovnom prostoru, da se vidi s kim se ja družim.“

„Može, kako da ne, samo Vi objesite“ – obećao mu je velikodušno čovjek prije nego se je dosjetio da je političar, pa je za svaki slučaj priupitao – „A čime se Vi poslovno bavite?“

„Ništa posebno, gospon dokture, imam dvije javne kuće u Grazu, pa bi ova slika privukla puno naših ljudi u moje lokale?“

„Ne, ne, to ne može! Nikako! Ne dolazi u obzir!“ – panično, usplahireno i jedva dolazeći do zraka, koji se je u malim količinama probijao kroz otvore između usko zavezane kravate i kragne plave košulje, prozborio je kandidat za najvišu javnu funkciju u Lijepoj našoj.

Zahvaljujući brzoj Ivanovoj intervenciji, zagovoru svetoga Ante nakon usrdne gvardijanove molitve i Marinkovu klipanskom osmijehu predsjednički kandidat je nakon tri minute ipak povjerovao da se je Marinko šalio s njim, dignuo je u znak priznavanja poraza desni palac u zrak, namignuo mu i završio:

„Ovako me još nitko nije nasamario!“

Marinko mu je uzvratio tapšanjem po ramenu, objasnivši mu da je cijelog dana rintao na baušteli, da je gladan kao vuk i da nije znao kako drukčije uvesti red i započeti s objedom, te se je obratio gvardijanu zamolivši ga:

„Ajte Vi velečasni izmolite očenaš da možemo početi s večerom.“

Tako je i bilo. Nakon što je mlada majka primjetila da joj je bluza otkopčana, okrenula se je u stranu, pospremila u grudnjak dijelove tijela koji nisu namijenjeni za javnost, uzela dijete sa stola i otišla svome mužu, a nakon fratrova blagoslova kolona drugih žena koje su čekale na slikanje s predsjedničkim kandidatom se razišla na sve strane i svi su počeli srkati juhu. Netko toplu, netko hladnu.

Jedino Ivan Mijin nije mogao ništa pojesti, ali to je druga priča.

Izvor: Blago Vukadin: Priče iz Mandina Sela, 2017.