POLJE I PONORNICA: Odjeća i obuća

objavljeno u: POLJE I PONORNICA | 0

Tradicionalna duvanjska odjeća i obuća određena je stočarsko-ratarskim krajem dinarskoga krškog tipa pa uz svoju posebnost ima neke sastojke susjednih krajeva, naseljenih pretežno hrvatskim stanovništvom. U zapadnome dijelu Duvanjskog polja vidljivi su utjecaji nošnje livanjskog kraja, imotske i sinjske krajine, u sjevernoistočnome dijelu ima elemenata bliskih ramskoj nošnji, a s juga su dolazili utjecaji iz zapadne Hercegovine, osobito iz Bekije. Kako se duvanjsko stanovništvo za mletačko-turskih ratova u XVII. stoljeću pomicalo, prelazilo kaursku (mletačku) granicu i opet se za primirja vraćalo, u istome sastavu ili dijelom izmijenjenu, čini se da je, kako je to u folkloristici već primijećeno, po nekim odjevnim elementima (crveni muški šal, tamnomodre, čivitne čakšire i srmom vezena ječerma) nošnja Duvanjskog polja najbliža bekijskoj nošnji, s hercegovačko-imotske granice, na što bi upućivala i nošnja buško-roškog područja, kao prijelazni tip.

Kroj, materijal i nazivi duvanjske nošnje upućuju na ukrštanje dinarskih i istočnjačkih, turskih sastavnica. Povijesno gledano, posljednjih sto i pedeset godina mogu se razlikovati četiri odjevna razdoblja: tursko razdoblje (do 1878.), austrougarsko razdoblje (1878.-1918.), jugoslavensko razdoblje (1918.-1960.) i “gastarbajtersko” razdoblje (1960.-1990.). Prvi detaljniji etnografski izvještaj o duvanjskoj nošnji potječe s kraja XIX. stoljeća i u njemu se opisuje nošnja drugoga razdoblja, austrougarskoga, u kojem se nošnja iz turskog razdoblja dijelom preinačuje, ali još čuva glavne sastavnice. Prema tome etnografskom izvještaju, Rubićevu i Nuićevu, duvanjska bi muška nošnja hrvatskoga seoskog stanovništva sadržavala ovaj odjevni niz: fes omotan crvenim šalom, košulju, gaće, anteriju, čohani džamadan ili ječermu, ku(m)paran od sukna, širok smeđ pas sa silajem, šarvare, tozluke ili čorape, napršnjake i opanke (“navržene od opute”). Perčin (dugi čuperci kose spleteni u pletenicu) već je bila zamijenila kika, “strižena kosa” (skraćena muška frizura). Prema istome izvještaju ženska (djevojačka) odjeća sadržavala je sljedeći odjevni niz: crvenu kapicu od čohe, bijelu maramu, košulju, crnu suknenu aljinu s rukavima, crnu suknenu jačermu, “preglaču”(pregača), pas sa srebrenim pločicama, čorape, bozavce i opanke. Djevojke su oko vrata nosile đerdan od bobaka, na čelu plete (ukrasni metalni novac), a kosa, simetrično razdijeljena (razdiljak) splitala se u dvije pletenice. U međuraću i poraću (1918.-1960.) znatno se reducira i preinačuje muški odjevni niz (šubara, mica košulja, gaće, guća, koparan, čorape, bozavci, opanci, bate, cipale), a jednako tako i ženski (marama, šudar, košulja, kotula, aljina, ječerma, čorapi, bozavci, opanci, bate, cipale). Za “gastarbajterskog” razdoblja (1960.-1990.) tradicionalni se “odjevni sustav” posve raspada i tradicionalna se nošnja potpuno “pobacuje”, napušta.

Sve do vremena između dvaju svjetskih ratova duvanjska je nošnja krojena od domaćega sukna (klašnje) i lanena ili konopljina platna. Kroj muških hlača (šalvare, čakšire, lače, pantale, rajtoze) i tekstil (domaće sukno, laneno platno, tvorničko platno) čini se da zorno označuje smjenu triju razdoblja, turskoga, austrougarskoga i jugoslavenskoga. S promjenom oblika, boje i tekstila taj odjevni predmet mijenja i svoje ime. Najstarije su duvanjske muške hlače čini se šalvare, vunene ili lanene, uskih i malo kraćih nogavica te proširena i prostrana tura. Vjerojatno su samo krajevna prilagodba turskih tamnomodrih prtenih čakšira proširena tura. Seljaci iz Ramske kotline nosili su ih još 50-ih godina XX. stoljeća. Duvnjaci sa sjevernoistočnog dijela polja (gornjokrajci) duže su ih zadržali od dojnokrajaca, stanovnika jugozapadnog dijela polja, gdje je bio jači utjecaj Imotske krajine i roško-buške zone. No i oni ih, čini se, napuštaju (pobacuju) između dvaju svjetskih ratova i zamjenjuju crnim vunenim čakširama, koje se suzuju uz tijelo prema stopalu i nemaju proširena tura. Taj odjevni predmet ušao je u narodne poslovice kao neka mjera muške doraslosti situaciji. Kad tko ne bi bio za što dorastao i bio prikladan određenoj situaciji, reklo bi se: Nema tu ni tura ni čakšira! Takve su se čakšire još dugo nosile nakon Drugoga svjetskog rata, sve dok duvanjski momci nisu počeli ići na sezonski rad po Jugoslaviji a 60-ih godina u Njemačku. Tada gradske hlače od tvorničkoga platna (pantale, pantalone) konačno potiskuju domaće čakšire. No tvorničke hlače počele su prodirati još između dvaju svjetskih ratova i onda su se nazivale u duvanjskom govoru lače. U poraću, s većim utjecajem srpskog leksika, lače (hlače) postaju pantale (pantalone). Nakon Drugoga svjetskog rata duvanjske su čakšire povremeno doživljavale stanovitu preinaku, poprimale su kroj časničkih jahačkih hlača i zvale se rajtoze (rajthoze).

Na košulju od lana a poslije od pamučnoga, tvorničkog platna, muškarci su oblačili guću, pletenu vestu bijele boje koja se sprijeda kopčala kukcima (žičanim sponama). Za svečanijih zgoda muškarci su oko glave vezali crven šal u obliku čalme. Nakon Drugoga svjetskog rata šal je potisnula crna, bezizražajna pletena šubara, a nju polako mica, tvornička radnička kapa sa štitnikom. Za ljetnih blagdana mjesto guće nosilo se đile, prsluk crne boje, noviji nadomjestak za nekadašnju srmom vezenu mušku ječermu. Preko guće ili đileta nosio se koparan (koporan), crn sukneni muški haljetak bez jake (ovratnika). Za gastarbajterskih vremena taj već narušen odjevni sustav duvanjske muške odjeće zamijenila je konfekcijska tvorničkaodjeća urbanog tipa.

Žene su preko lanene a poslije pamučne košulje ljeti nosile samo ječermu, sukneni odjevni predmet bez rukava, a zimi suknenu aljinu i preko nje ječermu. Aljina je bila od crnoga debeloga domaćeg sukna (klašnje), sezala je do sredine listova, sprijeda se sapinjala kukcima i utezala pasom (pojasom). Pregača bijaše nezaobilazan dio duvanjske ženske odjeće, a ona za svečanije zgode bila je protkana po sebnim ornamentima. Udane su žene pokrivale glavu šudarom, kockastim rupcem crveno-crne boje, a djevojke bi, nedjeljom ili za udaje, stavljale preko čela niz pleta (ukrasni metalni novac). Ispod šudara bile su obvezne pletenice, koje za gajstarbajterskog razdoblja ustupaju mjesto urbanoj ženskoj frizuri. Nakon Drugoga svjetskog rata spomenuti živopisni šudar udane žene zamjenjuju crnim, pamučnim rupcem, a djevojke svjetlijim, katkad bijelim, s točkicama.

Opanak je posljednjih stotinjak godina u duvanjskom kraju pokazao veliku otpornost prema tvorničkoj urbanoj obući dok ga 60-ih i 70-ih godina nije konačno potisnula cipela (cipala), sandala i čizma. Tradicionalni duvanjski opanak bio je od goveđe kože s kljunom srednje veličine. Gornji dio (priplet i navrazača) bili su ispleteni (navrženi) od ovčje opute. U opanak se ulagao obojak, poseban vuneni uložak, radi bolje izolacije. Muškarci su nosili bičve, domaće bijele vunene čarape, a žene i djevojke crne. Na čarape se nazuvali bozavci ili terluci, vezeni nazuvci za stopala, a za ljetnih radova nosili su se sami, bez čarapa. Zimi bi stariji muškarci mjesto bozavaca na čarape nazuvali mrkavce, nazuvke koji su štitili i gležnje. Mrkavci su bili crne boje, katkad s jednostavnijim vezom. Između dvaju svjetskih ratova tvornički gumeni potplat (“škip”) počinje polako potiskivati domaći potplat od goveđe kože a u poraću gumena i gumirana težačka obuća (bate), tvornički proizvedena, polako ali sigurno potiskuje opanak. Za gastarbajterskih vremena opanak i bata konačno uzmiču pred tvorničkom urbanom obućom. Ta je sudbina neumoljivo zadesila i ostale dijelove tradicionalne duvanjske nošnje i ona se povukla u stare škrinje (sanduci) za folklorne smotre.

Zanimljivo je primijetiti da je tradicionalna duvanjska nošnja imala dva funkcionalna oblika, okokućni i misni. Okokućna odića bila je za svakodnevicu, za svagdan, za kućanske i poljske poslove, misna za blagdan i svečane zgode. Otvarajući nedjeljom sanduke, masivne škrinje, i vadeći misnu odiću, pripadnici tradicionalne seoske kulture za nedjeljnog su počinka izlazili iz svakodnevnih briga i teških poslova (profano) te simbolično, promjenom odjeće, označivali trenutak počinka, svetkovine i slavlja (sveto). U toj sedmodnevnoj ritmičkoj smjeni profanoga i svetoga, rada i počinka, tkao se i njihov život, pleli briga i nada. Trebalo je samo vidjeti duvanjskog težaka kako se nakon mise vraća kući uz zasijan usjev, mirna, odmjerena, gotovo svečana koraka, s rukama otraga. On rob u svakodnevici, sada se za blagdanskog slavlja ćutio kraljem i gospodarom. Sjeme zasijano s povjerenjem, eto, uzvraća čudesno iz crne zemlje, s Božjim blagoslovom.

Izvor: Marko Kovačević: „Polje i ponornica“, 2013.

Leave a Reply