POLJE I PONORNICA: Nastamba, namještaj i pribor

objavljeno u: POLJE I PONORNICA | 0

U manje od sto godina duvanjska je nastamba doživjela tri temeljite preinake za nekoliko više ili manje precizno razgraničivih razdoblja (tursko, austrougarsko, međuratno, poratno, “gastarbajtersko”).

U tursko doba duvanjska je nastamba bila više određena kmetskim položajem raje negoli krajem i prirodom. U sjeverozapadnim je duvanjskim selima još nakon Drugoga svjetskog rata bilo kuća “iz turskog vakta” (iz turskog vremena). Bila je to odulja suhozida prizemnica, strma krovišta, pokrivena ražovom slamom ili ševarom. Krovišno sljeme bilo je natkriveno posebnim slojem slame i pritisnuto dvokrakim drvenim samarima. Položaj sela, smještena ispod krške grede na blagoj padini točila (sipina), redovito je određivao smjer kuće (sjever-jug, greda-polje). U jednom dijelu kuće, najčešće sjevernome, pri gredi, bio je ognjar s ognjišćem (ognjštem) i krušnom peći, a u drugom dijelu bila je soba i klanica (staja za krupnu stoku). U ognjaru bi preko dana, osobito zimi, boravila kućna čeljad, ondje se pekao kruh, kuhalo jelo i za sinijom, oniskim okruglim istočnjačkim stolom, uzimali obroci. Spavalo se ljeti po pojatama, zimi u stajama ili malim sobicama u onom dijelu kuće gdje je ognjar. U ognjaru nije bilo pendžera (prozora), jer kad bi kmet napravio staklen prozor, beg bi priupitao: “Što će to tebi, Vlaše?!” i naredio bi da se staklo ukloni. Beg bi, priča seoska predaja, katkad sjeo kraj ognjišta, izuo opanke te naredio kmetu da ih malo “provoda” za privezice oko ognjišta! Valjalo je kmeta poniziti i simbolično mu naznačiti gdje je njegovo mjesto. Svjetlost bi u ognjar ulazila kroz malen krovni otvor (badža), zastrt janjećom kožicom. Dim bi izlazio kroz vršnu badžu, otvor pri vrhu krova.

U ognjaru su od jednoga do drugom suhozida bile postavljene drvene grede, preko kojih su se katkad pričvršćivale daske, čime bi se dobio čeren (tavan, potkrovlje). Iznad ognjišta (ognjišće), obješene o čađavoj gredi, visjele su komoštre, lanac o koji se vješao kotao. Kruh se pekao na ognjištu, ispod sača (metalna peka), preko kojeg bi se ćusegojom (ožegom) nagrnuo lug (pepeo), pomiješan sa žeravicom (žar). Ognjišni pribor sastojao se od ćusegije (ožeg), maša, sadžaka i priklada. Ćusegija je šiljata metalna lopatica s duljim drškom, njome se podjaruje vatra, diže i stavlja sač i na nj nagrće pepeo i žerava. Maše, dvokraka metalna hvataljka, služe za uzimanje žerave. Sadžak, tronog metalni podložak, stavljao se na ognjište ispod tepsije u kojoj se pekla pita. Tepsija bi se poklopila sačem, koji se, radi stabilnosti, dijelom oslanjao na priklad, metalnu prečku koja se na krajevima oslanjala na dvije noge. O priklad bi se također na jednoj strani oslanjale cjepanice da onako pridignute bolje gore.

O prečkama ispod zadimljenih greda sušila se bravetina (ovčetina) i govedina, jer se za turskog zemana (za turskog vremena) nisu smjele uzgajati svinje. Ognjarski namještaj bijaše jednostavan. Jelo se za sinijom, okruglim istočnjačkim stolom niskih nogu. Pritom se sjedilo na stocu, nisku okruglu drvenu tronošcu. U ognjaru se nalazio i dublju sanduk za brašno, a na sanduku bijahu naćve, plosnat plići sanduk s poklopcem. U naćvama se prosijavalo brašno, mijesilo tijesto i kvasao kruh, a ondje se držalo i sito. Kuhalo se u kotlu, a pita pekla u tepsiji. Jelo se drvenom kašikom (žlicom) iz zajedničke drvene zdile (zdjele) ili čanjka (čanak).

Kad je došla austrijska vlast (1878.), bosanski Hrvati, pa i duvanjski, bili su s muslimanima izjednačeni pred zakonom, mogli su od aga i begova kupovati zemlju, no čini se da je u tome četrdesetogodišnjem razdoblju preinaka u gradnji kuća samo dijelom uznapredovala. Spomenuta suhozida prizemnica zadržala je sličan oblik i raspored iz turskog vremena, samo što se kamen u zidu veže maltom (žbuka), na pročelju se zida lastavica sa staklenim prozorima. Tek nakon Prvoga svjetskog rata duvanjska se kuća temeljito preinačila. Bila je to zidanica slična kućama u imotskoj i sinjskoj krajini, sagrađena od klesana vapnenca vezanog žbukom (malta). Pokrivala se ciglom (crijepom), ternitom (eternitom), rjeđe šimlom (šindrom). To je omogućilo prikupljanje kišnice s krova i gradnju čatrnja (nakapnica). Na katu (boj) su se izgradile sobe, jedna od druge odijeljena perdama (ožbukana pregrada), obijeljena domaćim klakom (vapno), a strop (tavan, šiša) i pod bijahu od jelovih dasaka. Spavaće sobe već se namještaju drvenim krevetom, ormarom, premda se i dalje katkad upotrebljava samo strožak, jutena slamarica. Od posteljine upotrebljavaju se domaće vunene ponjave (plahte), biljac (debeo domaći vuneni pokrivač) te uzglavlje (jastuk) s uzglavnicom (jastučnica). Jedna je prostorija služila za rušnicu, ondje su bili drveni sanduci s ruhom i rubljem a preko srgova (nategnutih konopa) vješalo se ruho i posteljina koji se nisu slagali u sanduke. U dnevnoj prostoriji već je uveden šporet (željezni štednjak), gdje se boravilo zimi i uzimali obroci. Istočnjačku siniju zamijenio je srednjoeuropski astal (stol) s drvenim stolicama s naslonjačem. No i dalje je kućanstvu bio potreban ognjar, pa se on nalazio u produžetku nižeg dijela kuće ili se uz novu kuću dozidala kućara, kućica s krušnom peći i ognjištem. Postojala je i posebna prostorija za mlijeko i mliječne proizvode (mlikar), neka vrsta hladnjaka. Zbog betonskog poda i betonom obloženih zidova ondje bi i ljeti bilo svježe i prikladno za mliječnu ostavu. U mlikaru se kiselila varenika (slatko kuhano mlijeko), a u škipima, plitkim drvenim izduženim posudama taložio se kajmak (vrhnje). Na policama su stajala tvorila, drveni četverokutni kalupi u kojima se, zamotan u vlažnu krpu, uobličavao duvanjski sirac. Izlomljen u krupne komade i stavljen u škipove s kiselom varenikom, taj je sir

poprimao izrazito bijelu boju i pikantan okus (trveni sir). Kad se sir nosio za smok na put ili po kojem poslu, stavljao se u brzdar, kesu od janjeće kožice. Stap s mećajom nezaobilazna je naprava dinarskog mljekarstva. To je drvena, uska, prema dnu proširena posuda u kojoj se mete mlijeko. Kad se varenika ukiseli u mliječnim bukarama, plosnatim bačvastim posudama različite veličine s poklopcem, kiselina (kiselo mlijeko) se ulije u stap. Potom stopanjica (domaćica) nadolijevajući povremeno mlake vode mete mlijeko udarcima mećaje (stapajnica s dugim drvenim drškom). Tako se maslo (maslac) odvoji od kisela mlijeka, a preostane rijetka kiselkasta tekućina, koja se zove mlaćenica. Mlaćenica se upotrebljava, osobito ljeti, kao osvježujući napitak sličan kefiru, ali služi i kao smok uz puru i kruh. Kad se ponovno prokuha dobije se bilova, vrsta usitnjena nemasna sira. Nakon sirenja slatkog mlijeka (varenika) nastaje sirutka, kiselkasta tekućina, koja također služi za napitak.

U prizemlju je najčešće bila klanica (štala za krupnu stoku), što je preostalo iz turskih vremena a bilo higijenski neprimjereno. Ta se higijenska neprimjerenost konačno uklonila tek za “gastarbajterskih” vremena u drugoj polovici XX. st., kad su radnici iz zapadnoeuropskih zemalja počeli uvoditi strože higijenske norme.

Uz kuću u kojoj se stanovalo, postojale su i pomoćne gospodarske zgrade (staja, pojata, ambar, vajat, šaloš i trap). Pojata se redovito gradila ispod guvna (gumna) kako bi se ondje ovršena slama mogla lako uskladištiti. U pojati se uskladištavalo i sijeno. U međuraću i poraću još je uglavnom zadržala oblik i građu iz turskih vremena. Na nisku suhozidu s debelom, izvana prigrađenom podzidom, podignute su glave (krovne grede), učvršćene na vinčanicama (grede na zidovima) a pri vrhu krovišta spojene su pantom (prečkom). Krov je bio od ražove slame ili ševara, a sprijeda i straga bile su dvije zidane lastavice (trokutast zid između dviju strana krova), s vratima ili otvorom na pročelju. Katkad je prizemni dio pojate služio za ovčarnicu, a u potkrovlju je bilo sijeno i slama. U vajatu su se držala poljodjelska oruđa (ratila) i pomagala: rastavljena volujska kola, plug s kolcima (ornice), motike, mačklini (mašklini, krampovi, trnokopi), kose, srpovi, vile, grablje i sinsko kolje za nošenje naviljaka. Imućnija domaćinstva imala su i poseban ambar (žitnica), posebnu gospodarsku zgradu za držanje namirnica, osobito žita. Ondje se nalazilo okno, spremnik za žito od jelovih dasaka. U ambaru bi bila i kupusna kaca, velika duboka bačva za kiseljenje kupusa. Pri dnu kace bio je otvor za ispuštanje rasola. Krumpir i stočna repa držali su se u trapu, koji se nalazio u obližnjoj ogradi. Bio je to spremnik iskopan u zemlji, obložen sa strane zidovima, nadsvođen drvenim gredama i pokriven zemljom i busenom, što je stvaralo povoljnu mikroklimu za krumpir. Kukuruz se držao bilo u ambaru, bilo na tavanu, no nakon povremenog odlaska duvanjskih seljaka u berbu kukuruza u Bačku i Slavoniju, neki su po ogradama (baščama) počeli podizati šaloše (saloše), natkrovljene rešetkaste drvene konstrukcije za držanje kukuruza u klipu.

Tako je posljednjih godina austrougarske vladavine te u godinama nakon Prvoga svjetskog rata građevinska vještina znatno napredovala u duvanjskom kraju. Pojedinci su postali pravi zidarski i tesarski majstori, a katkad bi se oba ta majstora našla u istome domaćinstvu. Tako bi braća sama lomila kamen minama u majdanu (kamenolomu), klesali ga i obrađivali, sami dovozili drvenu građu (japiju) iz Vrana i Malovana. I klak (vapno) bi proizvodili u vlastitim klačinama (vapnarama), pržinu (pijesak) i šljunak sami kopali kraj Šujice i dovozili ih kolima. Malta (malter, žbuka) je bila to bolja (mrsnija) što je primjesa klaka bila veća. Zid se izvodio od klesana vapnenca, kamenje se slagalo katkad u pravilnim redovima, najčešće umrs (rustika). Prozori i vrata nadsvođivani su lukom (ćemer), a ispod luka vodoravno se polagao direk, monolitna kamena greda. Mnogi od tih samoukih zidara i klesara sudjelovali su pri gradnji duvanjske bazilike u starohrvatskom stilu (1925.). U to vrijeme počinje se upotrebljavati i cement (cimenat) i lijevati beton (petun), osobito pri gradnji čatrnja (nakapnica) i izvedbi krovnih korniša (karniža). Sinovi i unuci tih duvanjskih majstora svoju će zidarsku vještinu pokazati kao gastarbajteri na gradilištima Zapadne Njemačke 60-ih i 70-ih godina XX. stoljeća.

Takav tip kuće ostaje uglavnom za Drugoga svjetskog rata i u komunističkom poraću sve do gastarbajterskih vremena, od početka 60-ih do potkraj 80-ih godina XX. stoljeća. Onda se polako ali nezaustavljivo počinje graditi moderniji i udobniji tip kuće, od kamena ili betona, s kuhinjom, spavaćim sobama, dnevnim boravkom i sanitarnim čvorom (zahod i kupaonica). Uvedena je struja, kuće imaju cisterne i hidrofor, suvremeni namještaj i televizijske aparate. Tradicionalno posuđe i pribor postupno se zamjenjuju tvorničkim i gradskim posuđem i priborom. Taj napredak ne bijaše posljedica brige “narodne vlasti”, koja se u poraću vazda odnosila prema duvanjskom kraju maćehinski. Bila je to posljedica deviznog priliva što su ga u spomenutim godinama mukotrpno zarađivali duvanjski “gastarbajteri” po Zapadnoj Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji. Ondje ih je boravilo sredinom 70-ih oko 7000, dakle svaki treći ili četvrti stanovnik duvanjskog kraja. Kako to uglavnom bijahu sezonski poslovi, znatan bi dio godine provodili u zavičaju te za to vrijeme podizali kuće i modernizirali gospodarstvo. To gospodarsko pridignuće omogućilo je Duvnjacima školovanje djece u Zagrebu, Splitu i Osijeku, gdje su u to vrijeme također gradili kuće i kupovali stanove. Sve je to duboko promijenilo tradicionalnu duvanjsku nastambu, namještaj, pribor i životne navike.

Izvor: Marko Kovačević: „Polje i ponornica“, 2013.