NEDJELJNA PRIČA:Zašto vjeruješ, pope?

objavljeno u: NEDJELJNA PRIČA | 0

Vjerujem zato što sam Ijubljeno dijete Božje

Jeste li se ikada upitali zašto vi vjerujete u Boga, a vaš prijatelj ne vjeruje? Kako jednostavno pitanje, a kako težak odgovor! Poslije večernje mise u jednom našem gradu žurio sam kako bih stignem na autobus za Zagreb. U sakristiju, gdje sam se raspremao, odjednom „banuše“ dvojica mladića.

– “Tko je tu svećenik?” – upita jedan.

Ljudi koji su ondje stajali razmaknu se, a ja shvatim kako se pitanje tiče mene. Željeli su razgovarati, i to nasamo. Pošli smo u obližnji park jer je u sakristiji bilo previše ljudi. Vani je bio mrak, a samo su kroz maglu dopirala slaba svjetla iz okolnih stanova. Odjednom mladići stadoše, okrenu se prema meni i jedan od njih, pošto me dobro odmjerio, upita strogim glasom: – “Pope, vjeruješ li ti u Boga?”

Pitanje me zaista zateklo i iznenadilo. Šutio sam izne-nađeno, nazirući neku zamku, kojoj nisam mogao dokučiti kraja.

– „Ja sam svećenik i moje zvanje pretpostavlja vjeru u Boga.“ – „Zaista?“ – podrugljivo će on. – „Zaista vjeruješ?“

– „Nema problema“ – rekoh odrješito, žaleći u duši što sam se dao navući u tu noćnu avanturu s dvojicom nepoznatih mladića.

Nisu li me ljudi nekako čudno gledali dok sam s ovima izlazio iz sakristije u tu tamu parka u nepoznatome gradu? E sad, što je, tu je!

– „Pa kako to da vjeruješ?“ – upita opet isti mladić.

– „Što kako?“ – upitam tražeći vremena kako bih sredio zbrkane misli u svojoj glavi.

– „Kako možeš vjerovati u postojanje Boga? Ja ne vjerujem niti sam ikada vjerovao. Objasni mi zašto ti vjeruješ?“

– „Ja, eto, vjerujem i oduvijek sam vjerovao. Vjerovali su moji pradjedovi, djedovi, roditelji… Svi, eto, vjerujemo, pa i ja. To je kao baština. Nikada mi se još nije dogodilo da posumnjam u Boga.“

– „Ali zašto, zašto?“ – pitao je mladić podižući glas, mrveći svojim tankim prstima filter dogorjele cigarete.

Što da mu odgovorim? Da mu nabrajam pet Tominih dokaza o postojanju Boga? Nema svrhe. Da se uvrijeđen povučem? Ne smijem ostati dužan odgovora mladiću koji me tako zainteresirano pita. Tko li je on i zašto je baš na mene naletio? Stvarno, zašto ja vjerujem, a on ne vjeruje? Konačno mi je sinulo.

– „Imaš li ti djevojku?“ – upitao sam iznenada. – „Imam.“

– „Voliš li ju?“ – „Jasno da je volim.“

– „Poznaš li još djevojaka?“

– „Normalno da poznajem! Poznam ih mnogo.“

– „Zašto voliš baš tu svoju? Je li ona tebi ljepša od drugih, ima li zgodniji stas, možda ljepši nos, ugodniji glas?“

– „Pa nema. Ali to je ljubav. Ja je volim, eto.“

Taj „eto” rekao je nekako bojažljivo, osjećajući zamku u mome pitanju. On je bio omladinski aktivist, apsolvent filozofije i došao je kako bi svome kolegi, koji je samo šutio, dokazao svoju superiornost. Sad svećenik kao da nešto sprema. On se ne smije osramotiti.

Eto vidiš, prijatelju, rekoh s olakšanjem, ti ne znaš odgovor na pitanje zašto voliš svoju djevojku. Pitanje ti izgleda čudno i glupo. Ono to i jest. Ljubav nije znanstvena disciplina i ne traži odgovore, ne postavlja pitanja. Ona je jednostavno ljubav. A ljubav i vjera dvije su riječi za gotovo istu stvar. Ja vjerujem u Boga, ti ne, ti ljubiš određenu djevojku, ja ne. Vjera je milost i poticaj Duha koji u meni jest, a u tebi nije. Zato ja vjerujem, a ti ne.

Razišli smo se kao prijatelji. Dao sam mu i svoju adresu neka mi se javi. Do danas se nije javio. Milost još nije dotakla njegovo srce. (Tonči Trstenjak)

fra Petar Ljubičić