POLJE I PONORNICA: Igra i natjecanje (2. dio)

objavljeno u: POLJE I PONORNICA | 0

Najtipičnija je duvanjska igra u zatvorenu prostoru igra prstena, koja se isključivo igrala za zimskih večernjih sijela. Sudionici igre posjedali bi oko sinije ili stola, jedan bi od igrača nastojao sakriti prsten ispod kapa, rukavica ili drugih za skrivanje prikladnih predmeta koji su se nalazili ispred igrača na stolu. Vještina skrivanja i pogađanja donosila bi svakoj od dviju grupa određen broj bodova. Između dvaju svjetskih ratova dolaze karte i domino, igre koje su vjerojatno u duvanjsku seosku sredinu donijeli radnici koji su se vraćali iz Amerike, Francuske i Belgije. Na otvorenome prostoru, u predahu od ljetnih sezonskih poslova, česta je igra bilo pločanje. Na kelj, okomito postavljen izdužen manji kamen, stavljao se metalni novac, a kelj se gađao iz određene udaljenosti diskolikim kamenim pločama. Obaranje kelja ili njegovo izbijanje donosilo je određen broj bodova svakoj skupini i dobitak u metalnu novcu. Bila je to igra odraslih muškaraca, svojevrstan korelat dalmatinskom boćanju, kojega čini se u duvanjskom kraju nije bilo. Dječaci bi mjesto novca na kelj stavljali male ulomke porculana (fildža), koje su posebno skupljali za tu igru. U poraću su se dječaci često igrali špekula, ali su mjesto staklenih kuglica služila dugmad (pule i pulčazi). Djevojčice su se najradije igrale petonjaka i škole. U igri petonjcima djeca sjednu na tlo i desnom rukom “promeću” pet oblih kamenčića tako da oni ne smiju sami pasti na tlo. Petonjak, veličine golubinjeg jaja, oblikovao se od muljike, meka kamena. Igra je poznata i u Imotskoj krajini.9 Igra klisa i kerače bila je također omiljela igra među dječacima, koji bi se podijelili u dvije skupine. Jedna bi skupina keračom (štap) odašiljala klis (kraći prut), a druga ga je nastojala odbiti keračom ili dočekati rašljastim granama, što je donosilo određene bodove. Čoma i šiga, svojevrstan duvanjski hokej na travi, bila je također omiljena dječačka igra. Šiga, drvena kugla veličine jajeta, udarala se snažno čomom, motkom zavinutom u donjem debljem dijelu i nastojala utjerati u izdubljenu rupicu. Nije mi poznato je li to autohtona igra ili su je početkom XX. stoljeća donijeli radnici povratnici iz Amerike, što je veoma vjerojatno.

Najtipičnije su duvanjske natjecateljske igre bacanje kamena s ramena, hrvanje, skok udalj, pješačke i konjske trke. Odvijale su se prigodice, spontano, a pješačke i konjske trke u sklopu svatova, kao što je rečeno u II. poglavlju. U komunističkom poraćute se igre počinju odvijati organizirano u sklopu školskih sletova i folklornih smotri naĆavarovu Stanu. Bacanje kamena s ramena u svemu nalikuje bacanju kugle, a kamen sebacao s mjesta ili iz zaleta. Uz Mijatovu pećinu prema duvanjskoj legendi postojao je uVran-planini i Mijatov kamen, kojim se Mijat Tomić, duvanjski hajduk iz XVII. stoljeća, udokolici nadmetao sa svojom družinom (negdje 50-ih godina XX. stoljeća čekićima suga slupali neki kojima spomen na tog duvanjskog hajduka nije bio drag). Ta legenda oMijatovu kamenu pokazuje da je bacanje kamena s ramena bila stara duvanjska tradicija.Hrvanje se odvijalo u slobodnome stilu (čapanje) a bilo je najčešće među dječacima.Nadmetanje se odvijalo u tri rvanja a bodove je nosila samo treća pobjeda prema pravilu: Prva ničija, druga tičija, treća junačka! Pješačke i konjske trke odvijale su se najčešćeu sklopu svatova, a u poraću se organiziraju na folklornim smotrama.

Igra je, kažu kulturolozi, uvijek i borba (natjecanje) i predstava, predstava je uvijek uključena u borbi, borba u predstavi. No uz natjecateljske igre, u kojima je natjecateljski duh izričitiji, postoje i igre u kojima je naglasak na predstavljanju, u predstavi. U duvanjskom su kraju najtipičnije igre takve vrste kolo i maškare. Kolo se igralo nedjeljom kraj crkve, nakon mise, a u kolo bi se hvatali gotovo isključivo momci i cure za udaju pa je uzzabavu imalo funkciju upoznavanja mladih za brak (zamiranje ili begenisanje). Maškare (mačkare) su bile vezane uz poklade, osobito uz pokladni utorak, uoči Čiste srijede, kad počinje korizmeni post. U duvanjskoj seoskoj tradicionalnoj katoličkoj sredini post se, čini se, shvaćao veoma ozbiljno a toj su ozbiljnosti vjerojatno pridonosili susjedi muslimani svojim strogim oblikom posta. O toj ozbiljnosti govori i sočna duvanjska uzrečica: Pokladi, pokladi, s guzicom se okladi! Da bi se dakle u toj okladi s putenim užicima mogao uspješno nositi, Duvnjak je sebi, u duhu pučke katoličke tradicije, dopuštao malo poganske raspojasanosti, barem simbolične (klin se klinom izbija). Krampus je bio obučen u dugu bijelu žensku košulju, na leđima je imao magareći samar a o vratu veliko volovsko zvono (brondza). Pratili su ga momci u sličnim bijelim dugim košuljama i zagarana lica. Išli bi od kuće do kuće i prikupljali hranu za obilniju večeru. To je dakako tek rudimentaran oblik karnevalskih povorki dalmatinskih gradića i ne znam je li autohton, ili je tek kasnije, za austrougarske vlasti, došao preko Imotske krajine i u duvanjski kraj.

Za komunističkoga poraća, 50-ih godina XX. stoljeća, nogometna je lopta (krpenjak, gumena lopta i kožna lopta), barem među školskom mladeži, nemilice potiskivala tradicionalne igre pa su one preživljavale samo u krnjem obliku i prigodice. U “gastarbajterskim” vremenima (1960.-1990.) radio i televizija postupno su u zaborav potisnuli tradicionalnu igru i zamijenili je pasivnim slušanjem i gledanjem medijskih izvještaja s modernih športskih stadiona i novogladijatorskih borilišta.

 

Tekst: Marko Kovačević: „Polje i ponornica“, 2013.