POLJE I PONORNICA: Duvanjski govor (4. dio)

objavljeno u: POLJE I PONORNICA | 0

IV. Leksik

Leksik duvanjskog govora sagledat ćemo s gledišta općih riječi, tuđica i posuđenica te toponima i antroponima. Dok gramatičke posebnosti tog govora ukazuju na njegov strukturalni položaj unutar štokavskoga dijasistema i njegov odnos prema jezičnom standardu, leksik toga govora više ukazuje na patrijarhalnu seosku kulturu nekadašnje duvanjske zajednice i na civilizacije koje su se sretale i ukrštale u duvanjskom kraju.

 

  1. Opći leksik

Leksikom čovjek imenuje bića, stvari i pojave oko sebe, a rječničko bogatstvo nekog jezika ili idioma ovisi o potrebi jezične zajednice da ono što je za nju važno jasno razgraniči i posebno imenuje. Duvanjska tradicionalna kultura pripadala je ratarsko- stočarskom tipu pa su ta dva područja potanko raščlanjena i precizno imenovana u leksiku duvanjskoga govora.

a) Rodbinski nazivi u seoskoj patrijarhalnoj sredini važniji su nego u gradskoj pa je i njihova precizna raščlanjenost prisutna i u duvanjskom govoru: otac / mater, brat / sestra, sin / ćer, polubrat / polusestra, did / baba, pradid / prababa, šukundid / šukundbaba. Bočni rodbinski odnosi jednako su precizni: stric / strina, ujak / ujna (dajidža / dajinica), tetak / tetka, bratić (bratov sin) / bratana (bratova kći), stričević (stričev sin) / stričevka, ujčević / ujčevka (dajidžić / dajidžinka), tečić (tetkin sin) / tetkana (tetkina kći). Isto vrijedi i za rodbinske nekrvne odnose: svekar / svekrva, punac / punica, nevista, jetrva, zava (zaova), balduza (ženina sestra, svastika), zet, šura, svak, pašanac. Katkad ista riječ promjenom naglaska mijenja i značenje: majka (svekrva), a hipokoristici braco (djever) i seka (zaova) poprimaju novo značenje, čime se u patrijarhalnu tvrdoću unosi malo mekoće, nužne za usklađenje pridošlica!

b) Nastamba, namještaj, oprema, oruđe i posuđe imaju svoj specifičan leksik u duvanjskom govoru: kuća i kućišće, ognjar i ognjišće, mlikar (prostorija za mliječne proizvode), magaza (ostava), klanica (prizemni dio kuće za stoku), staja (planinska nastamba za stoku), ambar (žitnica), vajat (prostorija za ratarska oruđa), pojata (gospodarska zgrada za sijeno, slamu i pljevu), šaloš (spremište za kukuruz), trap (spremište za krumpir), čatrnja (nakapnica), obor (ograđen prostor za goveda), tor (ograđen prostor za ovce); sinija (nizak, okrugao istočnjački stol), stolac (tronožac bez naslona), astal (stol), stolica (sjedalica s naslonom); strožak (slamarica), uzglavlje (jastuk), ponjava (vunena plahta), biljac (vuneni pokrivač); okno (drveni spremnik za žito), koš (sanduk za brašno), naćve (drveni sanduk za mijesenje i kvasanje tijesta), kaca (ovalna posuda za kiseljenje kupusa), kačica (manja ovalna drvena posuda za sir, čvarke i konzerviranu ponutricu), fučija (veća ovalna plosnata posuda za vodu), bucat (manja drvena ovalna posuda za vodu), čabar (dublja ovalna drvena posuda za parenje rublja u lukšiji – cijeđi), kabo / kaba (kabao), sić (metalni kabao za grabljenje vode iz čatrnje), dižva (muzlica), bukara (1. drvena posuda iz koje se pije voda ili vino; 2. ovalnoplosnata drvena posuda s poklopcem za kiseljenje mlijeka), škip (plića drvena posuda za vrhnje), stap (drvena, obla i pri vrhu sužena posuda za metenje mlijeka), mećaja (drvena motka s kolutom kojim se u stapu mete mlijeko), stupa (drvena naprava za stupanje ječma), škaf (drvena posuda za ispiranje rublja), prakljača (drvena mlatilica pri ispiranju rublja); krto / krta (krtao, košara za krumpir), sepet (košara za pljevu), krošnja (košara za sijeno i slamu); mišaja (velika drvena žlica za miješanje kaše i pure), tučka (drveni tučak za gnječenje skuhana krumpira), kašika (žlica), viljuška (vilica), pijat (tanjur), zdila, čanjak (čanak), koto / kota (kotao), bakra (vrsta bakrena kotlića), brondzin (lonac za kuhanje), tava, tepsija, klagija (kuhinjski valjak); zobnica (torba iz koje se konju daje zob), torba (uprtnjača), bisage, vrića (vreća od domaće vune), arar (vreća od kostrijeti), žaka (tvornička vreća od jute ili konoplje), mutap (konjski pokrovac od kostrijeti); nož (opća riječ), čakija (sklopiv džepni nožić), britva (sklopiv nožić svinutih korica koji su nosile starije žene na vrpci privezanoj za svezice pregače), britvulin (sklopiv džepni nožić drvenih korica), brič (sklopiv nož za brijanje); makaze (škare), nožice (velike škare za striženje ovaca); čavo / čava (čavao za potkivanje konja), brokva / ekser (stolarski čavao), klišća (kliješta), čekić (obični mlat), malj (masivan drveni čekić), maca (masivan zidarski čekić), macola (manji zidarski čekić), klepac (mlat za klepanje kose); svrdlo (veća mehanička naprava za bušenje drva), burgija (manje svrdlo); sikira (sjekira), bradva, tesla, blanja, dlito; brus (brusni kamen za oštrenje kose), belegija (brusni kamen za oštrenje noža), turpija; civare (zidarska nosila), tralje (nosila za prijenos gnoja).

c) Folklorni leksik narodne nošnje u duvanjskom kraju pokazuje smjenu kultura i njihovih utjecaja: opanak, bata, cipala (cipela), bičva (bijela vunena čarapa), čorap (čarapa), sokna (kratka tvonička čarapa), bozavci ili terluci (izvezeni vuneni nazuvci za stopala), mrkavci (crni nazuvci oko gležanja); šalvare, čakšire, lače (hlače), pantale (pantalone), rajtoze (jahačke hlače), koparan (koporan), guća (vrsta domaće veste), đile (prsluk), šal (crveni turban), šubara (crna pletena vunena kapa), mica (radnička kapa sa štitnikom), aljina (ženska vunena crna haljina od domaćeg sukna), ječerma (1. muški prsluk s gajtanima; 2. dio ženske nošnje bez rukava), tkanica (izvezen pas), šudar (ženski rubac za glavu), pamra (dug muški šal), šnala (ukosnica), menđuša (naušnica).

d) Reljefni oblici, vode i tlo u duvanjskom se govoru katkad imenuju različito od jezičnostandardnih naziva: dolac (krška vrtača), draga (vododerina usječena u padinu), greda (okomita litica), kuk (strma litica; u toponimu Kuk i u oronimima Orlov kuk i Orlokuk), kosa (bilo, gorski greben; Potkose, Velika kosa, Mala kosa), podina (ravnjak između padine i grede), glavica (zaobljen brežuljak), ponor (šupljina u koju ponire ponornica), pećina (spilja horizontalna smjera), jama (spilja okomita smjera), pola (stijena, litica), ljut (kamenjar; u toponimima Zaljut i Zaljuće), škrip (krška litica s udubinama), kamenica (udubina u stijeni gdje se nakuplja kišnica), vrilo (izvor), vruljak (mali izvor), studenac (samo u hidronimima), lokva (prirodno ili umjetno uleknuće s prikupljenom kišnicom za pojenje stoke), bunar (okomito izdubljen zdenac), čatrnja (nakapnica), česma (zdenac sa slavinom), jaruga (korito manjeg vodotoka), rivina (obala vodotoka), ričina (veći vodotok, ponornica), skakala (kamenovi na riječnom gazu), buk (slap), privala (gorski prijevoj), živac (čvrsta homogena stijena), muljika (mekan kamen), pržina (pijesak), crljenica (crvenica), gnjila (glina, ilovača), garbun, ćumur (ugljen), piljak (sitan kamenčić), teg (uzorano tlo), mekota (ugar), livoda (livada).

e) Imena biljaka (fitonimi) u duvanjskom govoru nerijetko odstupaju od standardnojezičnih: boliglava (1. divlji mak; 2. žabnjak ljutić), cvitak (ledinjak), konjski cvitak (maslačak), gladišika / gladišina (gladiš; Ononis spinosa), Gospina trava (Hypericum perforatum), cmilje (smilje), jablan (kaljužnica), jagluk (jaglac), zmijska kudilja (divlji zumbul), zumbul (perunika), mesliđan (bosiljak), kokošija trava (zeljasta biljka sitnih listića), vranija noga (zeljasta biljka ljubičastih cvjetova), škripavac (pucavac), vodopija (cikorija), travurina (korov), šćirak (štirak), šćavelj (štavalj), šaša (šaš), šipina / šipurina (divlja ruža), runjina (divlja ruža dlakava ploda), lišnjak (lješnjak), orašak (orah), zoba (zova), aptovina (zeljasta zova), drača (bagrem), jarica (jara pšenica), ozimica (ozima pšenica), pirmič (pirinač), kokuruz (kukuruz), kumpir (krumpir), paradajiz (rajčica), orišak (jestiv gomolj zeljaste biljkekoja raste po oranicama), raljak (također jestiv gomolj neke zeljaste biljke), bili luk (češnjak), crljeni luk (luk), rašćika (raštika), ripica (blitva), biže (grašak), duvan (duhan), čelija ljubica (matičnjak, pčelinja metvica).

f) Kulinarski rječnik duvanjskog govora nosi tragove dinarsko-pastirske kulture i istočnjačkog (osmanlijskog) utjecaja: kruv (kruh; duvanjski seoski muslimani kažu hlib), pokva (pogača pečena pod pekom), jarka (beskvasna pogača), samun (kvasan okrugao kruh pečen u krušnoj peći), kokuruza (kukuruza, kukuruzni kruh), ušćipci (uštipci), uzlivača, pita (kumpirača, sirnjača, tikvenjača, kulenpita, burek), prisnac (pita zeljanica), čorba, pura, puša (gusta kaša od pšenična brašna), peca (pšenična kaša pečena na tavi), pilav (rezanci), tarana (juha od sitnih pšeničnih valjušaka), gurabija (vrsta kolača); krmetina (slanina), sudžuk (kobasica), kobasica (krvavica), kima (prokuhana i konzervirana ponutrica); varenika (slatko kuhano mlijeko), kiselina (kisela varenika), mlaćenica (kiselkast mliječni napitak nastao metenjem maslaca iz kiseline), kajmak (vrhnje), sirac (okruglo ili četvrtasto oblikovan sir), bilova (nemasni sir dobiven sirenjem mlaćenice), sirutka, rasol.

g) Zoonimi, imena i nazivi divljih i domaćih životinja, u duvanjskom su govoru osebujni i uraznoličeni, ovisno o gospodarskome i životnom značenju neke životinje. Ovca, taj krotak i plemenit papkar, hranila je i odijevala žitelje Duvanjskog polja više od 2500 godina. Stoga nije neobično da je Duvno (Delminij, Dalmati, Dalmacija…) i dobilo ime po toj korisnoj životinji preko ilirskoga i dalmatskoga jezika. U duvanjskom govoru postoji čitavo leksičko polje kojim se ta životinja imenuje s različitih strana: ovca (opća riječ), ovan (neplodan mužjak), praz (plodan mužjak), janje, trze (prije vremena ojanjeno janje), šilježe (jednogodišnje janje), šiljeg (muško jednogodišnje janje), šiljegica (žensko jednogodišnje janje), dvizac, dvizica, dvize (dvogodišnja ovca), devetak (devetogodišnji ovan); bika (ovca bijele vune), gala (crna ovca), galin (crn ovan); roga (ovca s rogovima), šuša (ovca bez rogova), čula (ovca kratka uha), čulin (ovan kratka uha). K tomu postoji i skupni naziv brav i bravče, a meso je od brava bravetina (ovčetina). Konj se također u duvanjskom govoru imenuje s različitih strana: konj, kobila, ždribe, šišak / šišakinja (jednogodišnje ždrijebe kojemu se skrati griva i rep), ždribac / ždribica; domarac (bosanski poni, bosanac), sedlenik (jahaći konj), parip / paripče (tovarni konj); riječi at i bedevija pripadaju stilu epske narodne poezije, a kljuse i kljusina pejorativnu stilu. S obzirom na boju dlake konj je đogat (bijelac), dorat / mrkov (konj smeđe dlake), riđan (konj crvenožute dlake, riđo), alat (crvenko), kulaš (konj mišje boje), zekan (zelenko), vranac (konj crne dlake), cvitko (konj s bijelom mrljom – cvitom na čelu), putalj ili putko (putast konj, kojemu je dio noge iznad kopita bijele boje). S obzirom na boju dlake, postoje i izvedenice ženskog roda: doruša, riđa, kula, zeka, puta, vranuša…). Tovarni se konj potiče uzvikom de! (dekanje), a jahaći i zaprežni uzvikom ijo! I konjska balega u duvanjskom govoru ima posebnu riječ: konja!

Govedo se u duvanjskom govoru kaže goveče, muško tele telac, jednogodišnje tele june (junac / junica). Steriliziran mužjak naziva se vo (vol), a plodan mužjak bak (bik). Krava koja se prvi put otelila naziva se prvotelka, neplodna krava jalovica, a krava koja nosi mladunče steona krava. Pojedine se životinje imenuju po boji dlake: bilonja / bikulja, sivonja / sivulja, galeša / garulja, mrkonja / mrkulja, peronja / perova, šaronja / šarulja, rumova, krilova…). Krupni posavski vol (posavac) u duvanjskom se govoru naziva vilaš zbog dugih, razvilašenih rogova! Svinja se u duvanjskom govoru kaže krme (krmak / krmača), ali se upotrebljavaju i riječi guda, gudin i kezme (prase). Osim riječi magarac, magarica, pule (mladunče) duvanjski govor pozna i riječi ćužac, ćuža, nastale vjerojatno prema uzviku kojim se potiče ta životinja (ćuže!). Taj krotak mediteranski kopitar ima u tome govoru i svoj pejorativan naziv (kenjac, kenja). Starih hrvatskih riječi osao i tovar više nema u duvanjskom govoru. Uz opće riječi pas, kuja, šćene u duvanjskom govoru postoji i posuđenica iz albanskog jezika ker, kera. Riječ sukerina ima pejorativno značenje, a riječ cuko / ćuko hipokoristično. Pas se potiče uzvikom šca (Šca zeca!), tjera uzvikom mrš a doziva hipokorističnim uzvikom cuko! Prema boji dlake pas je šarov (kombinacija dviju boja), zelov (sivocrne dlake), garov (crne dlake) i bilov ili bigo (bjelov).

I u nekim općim zoonimima duvanjski govor pokazuje leksičku osebujnost: baja (buba, kukac), baja-mara (božja ovčica), čela (pčela) bambuk (bumbar), pola (šturak), lepur / lepurica (leptir, leptirica), krpuža (krpelj), spuž (puž), guja (zmija otrovnica), gujina (1. kišna glista; 2. crijevna glista); tica (ptica), vrebac (vrabac), lova (vjetruša), oro / ora (1. orao; 2. bjeloglavi sup; 3. jastreb), mrcinaš (bjeloglavi sup), švraka (svraka), soko (sokol), zlogodina (divlja guska), čevrljuga (ševa), pivac (pijetao), tukac / tuka (puran,pura); džudžan (tvor), slipi miš (šišmiš).

Iz navedenih se zoonima vidi da leksik postaje bogatiji i uraznoličeniji što neka životinja ima veću važnost za seosku tradicionalnu zajednicu (ovca, konj, pas…) a da se, obrnuto, leksik pojednostavljuje i prelazi u polisemiju (oro / orao) kad životinja nema većeg značenja za spomenutu zajednicu. Osim toga, premda je više od standardnog jezika izložen utjecaju stranih idioma pa i više nepostojan, leksik regionalnog idioma, pa i duvanjskoga, na svoj je način, po načelu ekonomičnosti i funkcionalnosti, spontano normiran.

 

Tekst: Marko Kovačević: „Polje i ponornica“, 2013