POLJE I PONORNICA: Duvanjski govor (3. dio)

objavljeno u: POLJE I PONORNICA | 0

III. Oblici

Premda se duvanjski govor globalno uklapa u novoštokavsku morfologiju, on unutar ikavskošćakavskih govora ima neke svoje posebnosti i arhaičnosti. On je prijelazni oblik imotskoga i bekijskog govora prema livanjskomu i ramskomu govoru.

 

1. Imenice

Dvosložna hipokoristična osobna imena s dugouzlaznim naglaskom na prvome slogu sklanjaju se po -a deklinaciji : Ante, Dane, Dinko, Frano, Ivo, Jozo, Jure, Jerko, Krsto, Mate, Niko, Stipe, Šime, Zvonko; Đuro, Jovo, Risto, Savo, Simo, Stevo, Vaso; Avdo, Haso, Huso, Meho, Mujo,Salko, Smajo, Suljo,Ševko (Frano, Frane, Frani…; Risto, Riste, Risti…; Salko, Salke, Salki…). Muška osobna imena na -ko sa silaznim naglascima sklanjajuse po muškoj deklinaciji (Marko / Marka, Branko / Branka, Vinko / Vinka, Slavko / Slavka, Vlatko / Vlatka, Žarko / Žarka, Matko / Matka…), dok se oblici Ante, Mate, Stipe, Mile, Jure nalaze i u duvanjskopoljskoj i u buško-roškoj zoni, oblici Frane / Vrane i Pere sreću se samo u buško-roškoj zoni.

Instrumental imenica muškoga i srednjeg roda nema standardnojezične opreke nepalatal / palatal (plugom / nožem) već redovito završava nastavkom -om (zecom, stricom,krajom, preteljom, ježom, bričom, oružjom, zdravljom, gvožđom, pištoljom…).

Imenice muškoga i srednjeg roda u dativu, lokativu i instrumentalu množine umjesto standardnojezičnog nastavka -ima (plugovima, plotovima…) imaju nastavak -im (plugovim, plotovim, zidovim, krovovim, konjim, volovim, vragovim, đavlim… selim, poljim, jezerim, jajim…). Taj se oblik katkad sažima (ljudma, konjma). Zbirne imenice imaju redovito nastavak -ma (čeljadma, krmadma, teladma, jaradma…).

U jednosložnih i dvosložnih imenica muškog roda dugi množinski nastavci (put / putovi, zid / zidovi, srp / srpovi, vo / volovi, vrag / vragovi…; jablan / jablanovi, jasen / jasenovi, oro / orlovi, gavran / gavranovi…) prevladavaju nad kratkima (konj / konji, vuk / vuci, brk / brci…; đavo / đavli…), pri čemu je nastavak -ovi češći od nastavka –evi iza palatala (spuž / spužovi). U starijih govornika u poraću moglo se čuti Srb / Srbovi,umjesto standardno jezičnog Srbin / Srbi.

Dativ, lokativ i instrumental množine imenica ženskog roda na -a ima u duvanjskom govoru stari nastavak -om: ženom, kućom, njivom, ovcom, kravom…). Prema Svetozaru Markoviću, u govoru sela Lipe i okolice ti bi padeži imali nastavak -am (ženam, kućam, njivam, ovcam…).27 Po mome sjećanju, u selu Srđanima i okolnim selima taj bi nastavak bio -om, a to sam nedavno provjerio i na nekadašnjim izvornim govornicima iz Mandina Sela i Bukovice. Tim arhaičnim morfološkim detaljem duvanjski bi govor bio najbliži livanjskom govoru. U nekim selima roško-buške zone (Vinica) taj padežni nastavak glasi -on (ženon, kućon, njivon, ovcon…). Je li riječ o zamjeni glasa a glasom o, kao što se to katkad zbiva u duvanjskom govoru (osom / osam, jesom / jesam…), ili se radi o starinskome nastavku, ovdje je teško odgonetnuti. Kao i u drugim štokavskim govorima koji su bili pod utjecajem turskog jezika u doba osmanlijske vladavine, za duvanjski su govor karakteristične zbirne imenice s tvorbenim nastavkom -ija (mlađarija / mladež, muškadija / muška čeljad, ženskadija / ženska čeljad).

Ženska dvosložna osobna imena u duvanjskom govoru imaju u nominativu dosljedno nastavak -a (Anđa, Luca, Joka, Kata, Mara, Šima, Delfa, Sofa…; Zlata, Fata, Đula, Zejna…), u vokativu -e (Anđe, Luce, Joke, Kate, Mare, Šime, Delfe, Sofe…) i -o (Zlato, Fato, Đulo, Zejno…). Osobna ženska imena na -ica također imaju u vokativu -e (Marica / Marice, Dragica / Dragice, Ružica / Ružice, Ljubica / Ljubice…).

Imena duvanjskih sela Oplećani, Srđani, Rašćani i Borčani (m. pl.) izvorno su glasila Oplećane, Srđane, Rašćane i Borčane (m. pl.). Riječ je o starinskome množinskom obliku na -e, a ne o srednjem rodu jednine, kako to danas neki krivo shvaćaju (Borčane, Borčana, Borčanu!).

 

2. Zamjenice

U duvanjskom govoru lične zamjenice, uz redovite oblike u genitivu i akuzativu (mene / me, tebe / te) imaju i rjeđe oblike s naveskom -ka (meneka, tebeka). Uz oblike njoj / joj postoji i oblik njojzi, a u govoru duvanjskih muslimana (Bošnjaci) genitiv i akuzativ osobnih zamjenica za 3. lice množine glasi njiha (ćetri nula za njiha!). Pokazne zamjenice ovaj, taj, onaj glase ovi, toji, oni (toji čovik, toja žena, toje dite). Upitno-odnosne zamjenice tko, što u duvanjskom govoru glase ko, šta (gen. koga, čega, ak. koga, šta). Posvojne zamjenice moj, tvoj, svoj u sklonidbi imaju sažete oblike (mog, tvog, svog). Neodređena zamjenica svatko glasi svak (svak te guli di more). Pokazne zamjenice takav, takva, takvo glase taki, taka, tako. Količinske zamjenice ovoliki, onoliki glase ovliki, onliki.

3. Pridjevi

U duvanjskom govoru pridjevi imaju određen (dobri čovik) i neodređen oblik (dobar čovik), a imenička deklinacija (dobar, dobra, dobru…) prevladava i u toponimnim sintagmama (Roško polje, Roška polja, Rošku polju…; Buško blato, Buška blata, Bušku blatu…). Po imeničkoj deklinaciji također se sklanjaju posvojni pridjevi vlastitih imena na -ov, -ev, -in (Petrov sin, Petrova sina…; Karlov Han, Karlova Hana…; Ćavarov Stan, Ćavarova Stana…; Manjin Han, Manjina Hana…). Posebno su obilježje duvanjskog govora pridjevi s nastavkom –iji (Božiji / Božji, vražiji / vražji, đavliji / đavolji, pasiji / pasji, ovčiji / ovčji, koziji / kozji, govediji / goveđi, kraviji / kravlji, teletiji / teleći, kokošiji / kokošji, ribiji / riblji, diviji / divlji…). Pridjev dječji glasi dičinji, pridjev vječni glasi vičnji (vičnji život), a pridjev volovski glasi volujski (volujska kola, volujska žila). Od pridjeva lak (lahak) komparativ je lašnji. Posvojni pridjevi od muških imena tipa Ivo imaju nastavak -in (Ivo / Ivin, Bruno / Brunin, Zvonko / Zvonkin, Krsto / Krstin…; Risto / Ristin; Meho / Mehin…), a od imena tipa Vinko (dugosilazni naglasak na prvom slogu) nastavak -ov (Vinko / Vinkov, Marko / Markov, Janko / Jankov, Branko / Brankov, Stanko / Stankov…). Prezime u genitivu katkad stoji ispred imenice u značenju posvojnog pridjeva: Perića kuća, Božića pojata, Bokanovića lokva, Milića ulica, ali Karlov Han, Manjin Han, Ćavarov Stan, Ćulanin Stan, Bačin dolac, Šarčev bunar…).

 

4. Brojevi

Kao što je rečeno u odjeljku o fonetskim promjenama, brojevi u duvanjskom govoru često imaju sažete oblike (četri / četiri, jedanest / jedanaest, dvanest / dvanaest, trinest / trinaest, četrnest / četrnaest, petnest / petnaest, šesnest / šesnaest, sedamnest / sedamnaest, osamnest / osamnaest, devetnest / devetnaest, dvaest / dvadeset, triest / trideset, četrest / četrdeset, šeset / šezdeset). Ženski oblik od obadva glasi obedvi. Uzbirnih je brojeva morf – er – (četvero, petero, osmero…). Brojevi od 2 do 4 deklinabilnisu (dvoma, troma, četveroma). U duvanjskom govoru tisuća se kaže iljada, u muslimanskom govoru hiljada, ali milijun, katkad i melijun.

 

5. Glagoli

Infinitiv u duvanjskom govoru završava na -t (imat) i (ić), za razliku od standardnojezičnoga -ti (imati) i -ći (ići). Time je on srodan svojim susjednim idiomima, livanjskomu, ramskomu, zapadnohercegovačkomu, imotskomu. Za duvanjski su govor karakteristični ovi infinitivi: jist, izist (jesti, izjesti), školat (školovati), mećat (metati), jašit (jahati), uđašit (uzjahati), mirušit (mirisati), stat (stajati), umrt (umrijeti), pomrt (pomrijeti), odaprt (oduprijeti), prostrt (prostrijeti), satrt (satrijeti), dočikat (dočekivati), gonat (goniti), šalat se (šaliti se).

Prezent glagola moć (moći) u duvanjskom govoru glasi: morem, moreš, more, moremo, morete, mogu, a njegov niječni oblik: ne merem, ne mereš, ne mere, ne meremo, ne merete, ne mogu. Katkad se, u brzu govoru, javlja i sažeti oblik: Ne moš mu ništa, brte! Premda se u poraću (oko 1950.) redovito govorilo vidim i velim, starije su osobegovorile: viđu (Viđu ja da on zlo smira) i velju (Velju ja tebi, prijo!). Prezent glagola(ići) glasi: iđem, iđeš, iđe, iđemo, iđete, iđu, glagola počet (početi): počmem, počmeš, počme… , a glagola počimat (počinjati): počimam, počimaš, počima… Glagol živit (živjeti)u prezentu glasi: živem, živeš, žive, živemo, živete, živu , a glagol žet (žeti žito): ženjem, ženješ, ženje, ženjemo, ženjete, ženju. Prezent glagola trkat (trčati) glasi: trčem, trčeš, trče, trčemo, trčete, trču. Svršeni prezent glagola bit (biti) glasi budnem, a prezentglagola zaspat (zaspati): zaspem, zaspeš, zaspe, zaspemo, zaspete, zaspu.

Imperativ neznatno glasovno odstupa od jezičnog standarda (iđi, otiđi, striži), a glavno je pripovjedno vrijeme duvanjskog govora (Ustani mi tako sabaile, osamari konje pa u Vran u drva.). Aorist je živ u duvanjskom govoru, u 1. licu jednine gubi glas h (odo / odoh, reko / rekoh, stigo / stigoh, umr / umrijeh), a u 1. i 2. licu množine ima nastavke -ošmo, -ošte (odošmo, rekošmo, stigošmo; odošte, rekošte, stigošte). Imperfekt je mrtav u duvanjskom govoru, sreće se samo u petrificiranim oblicima svršenih glagola (biše, pođaše, potegaše, napraviše, popiše…).33 U perfektu se, kako je rečeno, sažima nastavak glagolskog pridjeva radnog (reko / rekao). U futuru I. glagoli na –ć (doć, sać) gube taj glas (doću / doći ću, saćemo / saći ćemo). Uz futur II., tvoren pomoću glagolskog pridjeva radnog (Ako budneš učijo, neš morat kopat ko ja), postoji i futur II. kojim se izražava usporedna radnja, tvoren pomoću infinitiva (Kad budneš orat svoju njivu, uzori i moju). U kondicionalu I. enklitički pomoćni oblik u svim je licima izjednačen (ja bi radijo, mi bi radili, vi bi radili). Kondicionala II. nema u duvanjskom govoru, jednako kao ni pluskvamperfekta. U glagolskom prilogu sadašnjem gubi se završno -i (radeć, oruć, sideć). Glagolskoga priloga prošlog više nema u duvanjskom govoru, premda se on javlja u Ančićevim tekstovima s oba nastavka (-av/ -avši). Dok standardni jezik glagolski oblik jesam u potvrdnoj funkciji rabi samo iza prošlog vremena (Jesi li radio? Jesam, radio sam.), u duvanjskom se govoru taj glagolski oblik upotrebljava i iza prezenta (Radiš li? Jesam!).

 

6. Prilozi, prijedlozi, veznici i čestice

U duvanjskome govoru prilozi se često razlikuju od standardno jezičnog oblika. Prilozi za vrijeme prije i poslije glase u duvanjskom govoru prija i potlje, prilog jednom glasi jednoč, prilog uvijek glasi uvik, vazda i vavik. Prilog onda pojavljuje se i s navescima -r, -n, -k: ondar, ondan, ondak. Prilozi za mjesto imaju brojne inačice: ovde (ovden, ovdeka), onde (ondeka), tude, tudan, ovdale, ondale, ovda, otale, oklen, tamo (tamoka), anamo (anamoka), gori (gorika), doli (dolika), ozgar, ozdal, doklen, dotlen… Karakteristična je priloška opreka brdu (brduka) / strmu (strmuka), u značenju gore / dolje. Od priloga za način karakteristični su likovi lašnje (lakše), kašnje (kasnije), naokorič (napamet), turcizmi džaba (badava), bezbeli (dakako) i baška (baška je bili, a baška crljeni luk / jedno je češnjak, a drugo luk), a od količinskih priloga turcizam zera (ni zere kruva). Karakteristični su također prijedlozi brez, prez (bez), porad (zbog), prama (prema). Posebni su veznici jal (jal daj, jal ode glava) i jerbo (jer). Potvrdna je čestica ja (da), a niječna jok (ne), premda čestica ja može imati funkciju uzvika čuđenja ili divljenja, katkad i s pejorativnim prizvukom (Ja kršne cure, ne urekla se!). Od uzvika karakterističan je talijanizam ajme (Ajme meni, majko moja!), koji se sreće i u Ančića, poticajno de / deder / dedera (De još jednu čašicu!) te uzvik čuđenja nu (Nu ti vidi šta mi učini!).

 

Tekst: Marko Kovačević: „Polje i ponornica“, 2013.