POLJE I PONORNICA: Duvanjski govor (2. dio)

objavljeno u: POLJE I PONORNICA | 0

2. Konsonanti

Konsonantski sustav duvanjskog govora obilježen je prisutnošću ili odsutnošću glasa h, čuvanjem dvaju parova afrikata (č, ć, dž, đ), ili samo jednog para (ć, đ), međusobnom zamjenom glasova v, f, b i p te stanjem nekih konsonantskih skupova (šć / št, f, v / hv, č / pč, ć / kć, š / pš). U tome pogledu duvanjski se govor raščlanio nacionalno i konfesionalno (Hrvati / Bošnjaci, katolici / muslimani) te zonalno (Duvanjsko polje / buško-roška zona).

 

a) Glas h

Glas h izgovaraju samo duvanjski muslimani (Bošnjaci): hajde, hodi, hlib, Hasan, njiha (njih), muha, buha, strah, grah, Alah, a javlja se i kao sekundarno h (Hlivno / Livno, hlopta / lopta, kahva / kava). Taj glas u govoru duvanjskih muslimana ima fonološkuvrijednost i ostvaruje se u tri alofona (hajde, Mehmed, ahbab). Takva čvrsta ustaljenostvjerojatno vrijedi samo za “čaršijsko” (muslimani u Tomislavgradu), ali ne takodosljedno i za seosko stanovništvo (Oplećani, Omerovići, Dilaveri, Mokronoge, Stipanjići). U izvornom govoru duvanjskih Hrvata (i srpske manjine) glas h se potpunoizgubio, pri čemu se u određenim položajima zamijenio glasovima j i v. Na početkuriječi izgubljeno h ne zamjenjuje se drugim glasom: ajde / hajde, ajduk / hajduk, aljina / haljina, Ercegovina / Hercegovina, iljada / hiljada, odi / hodi, rvacki / hrvatski. U sredini riječi h se redovito zamjenjuje glasovima j i v: tijo / tiho, Mujo / Muho, njijov /njihov, uvo / uho, muva / muha, buva / buha, čoja / čoha, duvan / duhan, ali Duovi /Duhovi, Muamed / Muhamed. Na kraju riječi redovito nema supstitucije (gra / grah, stra / strah, pra / prah, reko / rekoh, naši / naših, ja bi / ja bih), ali se i u tom položajuglas h zamjenjuje glasom v (kruv / kruh, duv / duh, vrv / vrh).

 

b) Glasovi v, f, b, p

Premda su ti konsonanti sastavni dio fonološkog sustava duvanjskog govora, oni se katkad međusobno zamjenjuju pa se u tom pogledu taj govor razlikuje od hrvatskoga standardnog jezika. Glasovni skup hv (hvala, uhvatiti) na Duvanjskom se polju uglavnom zamjenjuje glasom f (fala, ufatit), a u roško-buškoj zoni (Roško polje i sela oko Buškog jezera) glasom v (vala, uvatit). U hipokoristiku Avdo (prema Abdulah) v je u govoru hrvatskoga i bošnjačkoga (muslimanskog) stanovništva. Glas f katkad se zamjenjuje glasom v (vajda / fajda, vakat / fakat, Vrane / Frano, vildžan / fildžan), a ta je pojava češća u jugozapadnoj fonetskoj zoni buško-roškoj, nego na Duvanjskom polju i obilježje je, dakako, hrvatskih govornika. U obje zone glas f katkad se zamjenjuje glasom p (Pilip / Filip, pratar / fratar). Glas b dosljedno je zamijenjen glasom p u riječi petun (beton).

 

c) Glasovi č, ć, , đ

U govoru duvanjskih Hrvata (i Srba) dosljedno se čuvaju oba para afrikata (čovik, ćuk, džamija, đak), a bošnjački (muslimanski) govornici svode ih na jedan par: ć, đ (ćovik ćuk, đamija, đak). U tome su dosljedni poglavito “čaršijski” muslimani (Tomislavgrad), aseosko bi muslimansko stanovništvo vjerojatno pokazalo nešto drukčije stanje.

 

d) Glasovi m, n, nj, l, lj

Ti konsonanti u duvanjskom govoru čuvaju svoju fonološku vrijednost u sva tri naroda i konfesije. Stoga je zanimljivo primijetiti da tomislavgradski muslimani, za razliku od muslimana nekadašnjih bosansko-hercegovačkih kasaba (Mostar, Prozor, Bugojno, Vakuf…) čuvaju glas nj (njiva) i ne zamjenjuju ga glasom n (niva). Jedino u selima buško-roška zone glas m na kraju riječi prelazi u n (jesan / jesam, nisan / nisam, s Petron / s Petrom, Zavelin / Zavelim), kao u govorima imotske i sinjske krajine.

 

e) Supstitucije i redukcije nekih konsonantskih skupova

U duvanjskom govoru konsonantski skup mn zamjenjuje se skupom ml (mlogo / mnogo, mlim / mnim), a katkad skupom mv (Duvno < Dumno < Dlmno < Delminium, guvno / gumno, tavan / taman, tavnica / tamnica). Skup mnj katkad se zamjenjuje skupom mlj (sumlja / sumnja, dimljak / dimnjak), skup nk skupom njk (u čanjku / u čanku), skup skupom (kovča / kopča), skup sm skupom šm (odošmo / odosmo), skup sn skupom zn (opazno / opasno), skup st skupom št (štumak / stomak, šušter / šuster), skup zlj skupom žlj (ražljutit / razljutiti), skup šk skupom čk (mačkare / maškare, mačklin / mašklin).

Konsonantski skup dr katkad se zamjenjuje skupom tr (atresa / adresa), skup ćn skupom šn (sinošnji / sinoćnji), skup gn skupom gnj (gnjoj / gnoj, gnjojit / gnojiti), skupskupom šnj (lašnje / lakše).

U inicijalnom položaju katkad dolazi do redukcije konsonantskih skupova. Skup svodi se na ć (ćer / kći , ćerka / kćerka), kr na k (kumpir / krumpir), gd na d (di / gdje, ali samo nigdi), gv na g (gardijan / gvardijan), ht na t (tijo / htio), tk na k (ko / tko), pt na t (tica / ptica, tiče / ptiče, tičiji / ptičji), ps na s (sovat / psovati; uglavnom u roškobuškoj zoni), na š (šenica / pšenica), na č (čela / pčela). Konsonantski skupovi dl (dlito / dlijeto) i tk (tkat / tkati) postojani su u duvanjskom govoru. U sredini riječi ds se reducira u s (oselit / odseliti), dsk u ck (ljucki / ljudski), tsk u ck (bracki / bratski), kt u t (koletiv / kolektiv), ktr u tr (eletrika / elektrika), ksp u sp (esplodirat / eksplodirati), kv u k (taku / takvu), pkl u kl (oklada / opklada), gm u m (bome / bogme), sc u c (diciplina / disciplina), sl u s (blagosov / blagoslov), nd u d (komadant / komandant). Finalne konsonantske redukcije u duvanjskom su govoru rijetke (prs / prst, šes / šest; češće u buško-roška zoni).

 

f) Refleks glasova *st, *zd

Praslavenski glasovni skupovi *st, *zd u duvanjskom su govoru zamijenjeni glasovima šć, žđ (klišća, zvižđat). Zamjena je provedena u općim riječima (ognjišće, godišće, šćeta, gušćer, grabljišće, kosišće, vignjišće, šćedit, šćucat…) i u toponimima (Rašćik, Rašćani, Lanišće, Žitišće, Pišćetak). Tim se glasovnim obilježjem duvanjski govor uklapa u ikavskošćakavske govore, kao i njegovi susjedni idiomi, bekijski, imotski, livanjski i ramski.

 

g) Refleks glasova *tj i *dj, jt i jd, *t6j i *d6j

Praslavenski glasovi *tj i *dj u duvanjskom su govoru dali ć (svića) i đ (međa).Iznimka je gospoja (gospođa) i Gospojina (Velika Gospojina, Mala Gospojina). Tim se obilježjem taj govor razlikuje od arhaičnijega ramskog govora (svića / meja) a izjednačujesa zapadnohercegovačkim, bekijskim i imotskim govorima. Stariji konsonantskiskupovi jt i jd u duvanjskom su govoru dosljedno zamijenjeni sa ć (doć / doći)i đ (dođem, dođi, dođe), čime, zajedno s imotskim i bekijskim govorom, taj govor pripadamlađim ikavskim šćakavskim govorima s dosljedno provedenim jotovanjem.Stari glasovni skupovi *t6j i *d6j u duvanjskom su govoru zamijenjeni glasovima ć i đ(braća, proliće, treći, cviće, pruće, leđa). Izuzetak su riječi rodijak (rođak), netijak (nećak)te pridjevi s nastavkom –iji (teletiji, govediji), kao i u drugim dalmatinskim i bosanskimikavskošćakavskim govorima.

 

h) Ostale konsonantske alternacije

Za duvanjski su govor također karakteristične konsonantske promjene između dviju riječi (š njom / s njom, brež nje / bez nje) te umetanje konsonanata (ždrak / zrak, nanišo / naišao, budne / bude, brez / bez; lahko, mehko samo u govoru duvanjskih muslimana). Postoje ustaljene i u jezičnom standardu prihvaćene metateze (barjak / bajrak), ali i regionalne (šarvale / šalvare, barjam / bajram, trajvan / tramvaj). U duvanjskom govoru, kao i u hrvatskome standardnom jeziku, između dviju riječi, u spontanu govoru, glas c prelazi u svoj zvučni alofon dz /з/: “od zore do mraka” / oЗore domraka; “stric bi mu dao da ima” / striЗbimu dao da ima. No u duvanjskom govoru postoji zvučni parnjak glasa c, alofon З, i u nekoliko posebnih riječi: bronЗa (bronca), bronЗan (brončan), bronЗir (vrsta lonca). Katkad dolazi do obezvučenja (desonorizacije) finalnog d: kat (kad), sat (sad).

3. Prozodija

Duvanjski govor ima novoštokavsku akcentuaciju: lonac, lonca, lonci, lonācā. Silazni akcenti ( ” , ˆ ) dosljedno su preneseni na prethodni slog i prenose se na proklitike: u kući, prid kućōm, priko nās, za tebe, za te, u njega, u nj, na stārōm putu, po trī, ne znā… U duvanjskom govoru također nema prednaglasnih dužina. Time je taj govor srodan zapadnohercegovačkim govorima te govoru Bekije i Imotske krajine, za razliku od ramskog govora koji čuva neke starije prozodijske elemente (prednaglasne dužine i akut).

 

Tekst: Marko Kovačević: „Polje i ponornica“, 2013.