POLJE I PONORNICA: Duvanjski govor (1. dio)

POLJE I PONORNICA: Duvanjski govor (1. dio)

objavljeno u: POLJE I PONORNICA | 0

I.                    Uvodne napomene

Duvanjski govor pripada novoštokavskomu ikavskom poddijalektu kojim govore Hrvati i Bošnjaci u Bosni i Hercegovini zapadno od rijeke Bosne i Neretve te Hrvati od Gorskoga kotara, zapadne Like i Podvelebitja pa preko kopnene Dalmacije do ušća rijeke Neretve.Njime još govore bunjevački Hrvati u Bačkoj. Unutar toga dijalektalnog određenja, uz ikavski izgovor nekadašnjega glasa jat (lip, dite, bilo), najuočljivije je obilježje duvanjskog govora šćakavski izgovor praslavenske glasovne skupine *stj i *zdj kao šć i žđ (klišća, zvižđati). Time on pripada ikavskošćakavskim govorima (govori zapadne Bosne i Dalmacije između Cetine i Neretve), za razliku od ikavskoštakavskih govora (zapadnohercegovački govori, dalmatinski govori zapadno od rijeke Cetine, lički i bunjevački govori), gdje se spomenuta skupina reflektirala kao št, žd (klišta, zviždati).

Zanimljivo je primijetiti da u duvanjskom kraju ikavskošćakavskim govorom ne govori samo hrvatska većina i bošnjačka (muslimanska) manjina već i Srbi iz sela Rašćana, isključivo naseljena srpskim življem, te srpsko stanovništvo u nekoliko drugih sela s hrvatskom većinom (Eminovo Selo, Oplećani, Srđani, zaselak Bilanovići, Lipa i Kongora).

Budući da su Srbi zapadno od rijeke Bosne i Neretve gotovo isključivo ijekavci i govore istočnohercegovački poddijalekt, to je dijalektalno odstupanje već bilo konstatirano u dijalektološkoj literaturi, a ovdje ga potvrđujem osobnim poznavanjem stanja na terenu.

Premda, koliko mi je poznato, nema iscrpne studije koja bi duvanjski govor podrobno opisala s terena prikupljenom građom, tomu je govoru u dijalektološkoj literaturi precizno određeno mjesto unutar štokavskoga dijasistema i mlađega zapadnoga ikavskog govora.14 Proučavanje njemu susjednih i srodnih idioma još je preciznije odredilo njegov položaj. Uzimajući u obzir u literaturi već utvrđeno i rečeno, na autoru je ovih redaka, koliko je to moguće u ovako suženu i zadanu okviru, ukazati na fonološke, fonetske, oblične i leksičke posebnosti duvanjskog govora i njegovo funkcioniranje unutar nekadašnje seoske, patrijarhalne zajednice, kojoj on bijaše pravim jezikom. Fra Ivan Ančić, prvi poznati duvanjski pisac iz XVII. stoljeća, nazivao ga je “naškim”, “dumanskim”, “iliričkim” (hrvatskim) jezikom! Pritom ću se zadržati na sinkronijskom presjeku duvanjskog govora u poraću (1945.-1955.), kada sam bio do svoje sedme godine izvorni govornik, a potom, nakon polaska u školu i susreta sa standardnim jezikom, u dvojezičnu položaju. To metodološki riskantno sjećanje bit će dopunjeno i korigirano povremenim zabilješkama koje sam pravio 60-ih i 70-ih godina navraćajući u zavičaj, pri čemu sam konzultirao izvorne (starije osobe) govornike, ili nekadašnje. Tako će se, nadam se, određenom usporedno-kontrastivnom metodom, na sinkronijskom presjeku nazreti strukturalni obrisi duvanjskog govora, njegov odnos prema susjednim idiomima (zapadnohercegovačkomu, imotskomu, sinjskomu, livanjskomu i ramskomu) i hrvatskomu standardnomu jeziku te njegova funkcija unutar duvanjske seoske patrijarhalne zajednice.

 

II. Fonološke i fonetske osobine

 

  1. Vokali

Duvanjski govor ima 5 vokala (i, e, a, o, u) poput većine štokavskih govora, jednako kao i hrvatski standardni jezik, te slogotvorno r (trn). Artikulacija je tih vokala, čini se, jednaka standardnom izgovoru, premda bi snimanje izgovora na terenu i pomna fonetska analiza gdjegdje pokazali zatvaranje vokala a i e ako ne i diftongizaciju samoglasnika o i e pod silaznim naglaskom (Luovro, šiest), što se sreće u livanjskom govoru. No vjerojatnije će biti da i u pogledu izgovora vokala duvanjski govor predstavlja prijelazni oblik između livanjskoga i ramskoga18 te zapadnohercegovačkihgovora i govora Imotske krajine i Bekije.

a) Zamjena staroga glasa jat (ĕ)

Duvanjski je govor u cijelosti ikavski i sa svih je strana opasan ikavskim govorima (ramski s istoka, zapadnohercegovački s juga, imotski s jugozapada, sinjski sa zapada i livanjski sa sjeverozapada). Njime ne govore samo hrvatska većina i bošnjačka (muslimanska) manjina već i manjinsko srpsko stanovništvo (Rašćani i dijelovi nekoliko sela). Na sjeveroistočnoj strani preko Šujice i Kupreškog polja dijelom se dodiruje s ijekavskim govorima.

Zamjena staroga glasa jat (ĕ) dosljedno je provedena glasom i: rič, stina, lito, medvid, medvida, poriz, ostarijo, vrića, pribacit, usrid sride, triba. Postoji ipak nekolikoizvornih ekavizama: zenica, testa, testar, koren, korenica, starešina. Te izvorne ekavizme ne treba miješati s ekavizmima koji su došli preko vojske i administracije u dvjemaJugoslavijama (Nemac, Nemica, Nemačka, nemački, presednik). U starijih govornika poraću nije bilo neobično čuti: Nimac, Nimica, Nimačka, nimački, što potvrđuju i opće ikavske riječi duvanjskog govora: nimac (njemak), nimica (njemakinja). Glasovna skupina ne- u duvanjskom je govoru dosljedno zamijenjena ikavskom skupinom ni-: niki (čovik), nika (žena), niko (dite); nikud (Tako, sinko, neš nikud doć), ništo (Ništo ću ti reć), niko (Niko mi to nije reko), ništa (Ništa ne valja). Prilozi gde i nigde imaju ikavskirefleks: di (gdje), nigdi (nigdje), negdi (negdje). Glasovni likovi priloga ovde, onde u duvanjskom govoru imaju izvorni ekavski refleks: ovde (ovdeka), onde (ondeka). Prilozi gore, dole imaju samo ikavski refleks: gori (gorika), doli (dolika). Jezičnostandarnilikovi kasnije i poslije u duvanjskom govoru također imaju izvorni ekavski lik: kašnje, potlje. Dakle, s obzirom na odstupanje od ikavske zamjene glasa jat (ĕ) čini se da duvanjskigovor pripada prijelaznoj zoni između zone s rjeđim odstupanjem (zapadnohercegovačkigovori, bekijski i imotski govor) te zapadnobosanskih ikavskih govoras češćim odstupanjem.20 Bilo bi, dakako, zanimljivo proučiti utjecaj srpskoga ekavskogstandarda u dvjema Jugoslavijama te utjecaj hrvatskoga standardnojezičnogaijekavskog izgovora na duvanjsku ikavicu, no to izlazi iz okvira ovog razmatranja.

 

b) Vokalne supstitucije

U duvanjskom govoru česte su međusobne zamjene vokala kao i u susjednim ikavskošćakavskim govorima. Vokal i katkad stoji prema standardnojezičnom e (Ingleska / Engleska, očinaši / očenaši). Vokal e prema a (vrebac / vrabac, narest / narasti, jerebica / jarebica, budalešćina / budalaština, žendar / žandar, štembilj / štambilj), prema o (greb /

grob, greblje / groblje, četvero / četvoro, četverica / četvorica, ne merem / morem) te prema i (musleman / musliman). Vokal a gdjegdje stoji prema i (bak / bik, obać / obići, sać / sići, baciklo / bicikl), gdjegdje prema e (prija / prije, bundava / bundeva, cipale / cipele, akrap / akrep), katkad prema o (anamo / onamo) i katkad prema u (maštuluk / muštuluk). Vokal o katkad stoji prema standardnom a (livoda / livada, čorapa / čarapa, kobanica / kabanica, jesom / jesam, nisom / nisam) i u (tomač / tumač, tomačiti / tumačiti, kokuruz / kukuruz). Vokal u gotovo dosljedno stoji prema o iz romanskih posuđenica (garbun / karbon, petun / beton, bataljun / bataljon, bumba / bomba, telefun / telefon, vagun / vagon, milijun / milion, bajuneta / bajonet, kuferencija / konferencija, kufer / kofer, makaruni / makaroni, kumpanija / kompanija, doktur / doktor). U novijim posuđenicama u

duvanjskom je govoru samo profesor i traktor. Nasuprot riječi krompir u srpskome standardnom jeziku i krumpir u hrvatskome, duvanjski govor ima fonetski lik kumpir.

c) Kontrakcija i elizija vokala

Za duvanjski je govor karakteristična kontrakcija vokalnih skupova ae, ao, oa, uo, oo te redukcija i elizija pojedinih vokala. Vokalni skup ae na početku riječi metafonijomili regresivnom asimilacijom daje e: eroplan / aeroplan, erodrom / aerodrom. Uporaću (oko 1950.) mogao se čuti i prejotirani kontrahirani oblik jeroplan (“Čiji je, čijije ono jeroplan, crljenom, crljenom varbom ovarban.”). Taj se vokalni skup sažima usredini riječi u brojeva 11-19 (jedanest / jedanaest, dvanest/ dvanaest, trinest / trinaest… devetnest / devetnaest).

Vokalni skup ao u nastavku radnoga glagolskog pridjeva u duvanjskom se govoru sažima u -o/-a (reko / reka prema standardnojezičnom rekao). Prema toj glasovnoj pojedinosti duvanjski se govor dijeli na dvije fonetske zone. U selima oko Duvanjskog polja govori se reko, otišo, došo…, a u govorima koji graniče sa zapadnohercegovačkim, imotskim i sinjskim govorom govori se reka, otiša, doša (Prisoje, Grabovica, Rašeljke, Kazaginac, Roško polje, Gornji Brišnik, dijelom u Mesihovini). Lik reka izgovarali su u poraću i zapadnohercegovački došljaci u Zlopolju, Trebiševu, Potkosama, Potubolji i u Buhovu. Muslimansko stanovništvo u Tomislavgradu dosljednije je sažimalo taj vokalni skup (do/ dao), dok je u hrvatske seoske većine i (srpske manjine) na Duvanjskom polju samo lik dao. Međutim, u izričaju ne do ti Bog / ne da ti Bog pojavljuje se samo kontrahirani lik, ovisno o spomenutoj zoni. Veznik kao sažima se u ko / ka, a jednako tako i imenice poso / posa (posao), miso / misa (misao), koto / kota (kotao), đavo / đava (đavao), čavo / čava (čavao), kabo / kaba (kabao). Vokalni skup ao u sredini riječi katkad progresivnom asimilacijom (metafonijom) daje a (zava / zaova). U riječi pretelj (prijatelj) došlo je do neobičnog sažimanja glasovnog skupa ija u e, premda taj skup ostaje nesažet u ženskom rodu (prija / prijateljica).

Vokalni skup eo ne sažima se (doveo, odveo, meo), a skupovi oa i oja sažimanjem daju a (rezervar / rezervoar, pas / pojas). Skup uo sažima se u trosložnim i četverosložnim glagolskim pridjevima radnim (skino / skinuo, zavrno / zavrnuo, pogino / poginuo), ali ostaje nesažet u dvosložnima (čuo / čuo). U duvanjskim selima jugozapadno od Duvanjskog polja (buško-roška zona) i ovdje glagolski pridjev završava na a (skinija / skinuo, zavrnija / zavrnuo, poginija / poginuo). Vokalni skup oo, nastao od ol daje o (do / dol, so / sol, sto / stol, go / gol, dva i po / dva i pol), ali se čuva u toponimima (Krivodol, Mrkodol). Vokalni skup uu nastao od uhu daje u (mur/ muhur). Skup ui pri susretu prijedloga i inicijalnog vokala neke imenice daje uj (Ujme Oca i Sina i Duva Svetoga / U ime Oca i Sina i Duha Svetoga). U sličnoj poziciji skup oi daje oj (Ojmisusovo / O ime Isusovo!). Ta dva posljednja primjera pokazuju da duvanjski govor, kao i njegovi susjedni idiomi, poglavito jugozapadni, izbjegava hijat. Vokalni skup io, nastao od il, čuva oba vokala s umetnutim konsonantskim j (bijo / bio, krijo / krio, smijo / smio). Tako je u selima na Duvanjskom polju, a u selima buško-roške zone, koja graniče s posuškim, imotskim i sinjskim govorom, ti glagolski pridjevi radni glase bija, vidija, nosija. Ali je u obje fonetske zone kamijon / kamion, radijon / radio, milicijoner / milicioner.

Izostavljanje vokala (elizija) zbiva se u duvanjskom govoru na početku (afereza), u sredini (sinkopa) i na kraju riječi (apokopa). Afereza katkad pogađa vokal a (Merika / Amerika, dvokat / advokat, šlama / ašlama), vokal e (letrika / elektrika), vokal i (nekcija / injekcija) i vokal o (vamo / ovamo, vako / ovako, nako / onako; klagija / oklagija, Strožac / Ostrožac). Sinkopa katkad pogodi vokal a (moj brte / moj brate), vokal e (stro moja / sestro moja, matrijal / materijal; Sarajvo umjesto Sarajevo čuje se samo u govoru muslimana u Tomislavgradu) te vokal i (noste ga / nosite ga, spremte ga / spremite ga, čovče Božiji / čovječe Božji, umrt / umrijeti, ali samo mrit / mrijeti). Dakako, elidirani likovi brte, stro javljaju se samo u navedenim izričajima, jer je redoviti vokativ: brate, sestro.

 

Tekst: Marko Kovačević: „Polje i ponornica“, 2013.

Leave a Reply