POBIJENI FRANJEVCI: fra Lujo Milićević (1919.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Samostanski nekrologiji i povijesni dokumenti pišu o skupini mladih hercegovačkih fratara (njih devet) koji su stradali na Križnom putu kod Maribora u Sloveniji. Partizani su ih izgleda pobili istog dana (18. svibnja 1945.) i tjelesa im bacili u iskopane rovove. Bili su to mladi i uistinu poletni svećenici urasli u hercegovački kamenjar koji ih je očeličio u vjeri i domoljublju. Njihova životna dob protezala se od 24 do 37 godina života. Među njima bilo je nadarenih glazbenika (fra Bruno Adamčik), prokušanih dušobrižnika (fra Jenko Vasilj) i svetačkih likova kao što su bili fra Lujo Milićević i fra Svetislav Markotić.

Fra Lujo je među njima bio najsusretljiviji i najdruštveniji. Stoga se pojavljuje kao predstavnik ove skupine zarobljenih fratara iako je bio gotovo najmlađi među njima. Bog ga je obdario posebnim duhovnim, duševnim i tjelesnim odlikama koje su zračile svetačkom dobrotom i evanđeoskom poniznošću. Taj idealni mladić u susretu s ljudima svakoga je osvajao i bez prisile povećavao broj svojih prijatelja. Na žalost, završio je svoj mladenački život u društvu devetorice, okupan krvlju mučeništva. 

Fra Lujo se rodio 23. rujna 1919.u Studencima. Kršten je u župnoj crkvi Presvetog Srca Isusova pod imenom Nikola. Njegovo rodno mjesto mješavina je sivog krša i mnogobrojnih proplanaka plodne zemlje koja proizvodi sve vrste voća i povrća. U tom idiličnom predjelu Hercegovine proveo je fra Lujo Milićević djetinjstvo i prvu mladost. Pučku četverorazrednu školu svršio je u susjednom Ljubuškom. Kao sposobna đaka roditelji su ga 1931. poslali u franjevačko sjemenište na Široki Brijeg gdje se kao zreo mladić odlučio stupiti u franjevački red. Nakon dovršenog šestog razreda gimnazije, 11. srpnja 1937. pošao je u novicijat na Humcu. Poslije godinu dana kušnje ponovno se vratio na Široki Brijeg na kojem je završio sedmi i osmi razred gimnazije s ispitom zrelosti. 

Bogoslovne nauke studirao je u Mostaru i nakon tri godine studija 22. kolovoza 1943. zaređen je za svećenika. To je bilo nesigurno ratno doba koje je gutalo svoje žrtve u Hercegovini. Stoga je fra Lujo sa svojim kolegom fra Darinkom Mikulićem napustio Mostar i otputovao u Zagreb gdje je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu zagrebačkog Sveučilišta završio konačne tečajeve bogoslovlja. Početkom svibnja 1945. fra Lujo i fra Darinko posljednji put su se vidjeli u franjevačkom samostanu na Kaptolu i tu se zauvijek rastali. Fra Darinko je ostao u domovini dok se fra Lujo pridružio izbjegličkim kolonama prema zapadu u potražnji osobne slobode pred nadiranjem partizanskih horda koje su »čistile« osvojena područja. 

Došao je do Bleiburga u Austriji i ondje bio zarobljen. Nakon primirja 15. svibnja 1945. Englezi su ga s drugim zarobljenicima vratili u domovinu. Ubijen je u hodnji smrti 18. svibnja kod Maribora u Sloveniji, a njegov školski kolega fra Darinko ubijen je 4. ili 5. lipnja iste godine. Komunisti su ga odveli iz franjevačkog samostana u Krapini, ubili i bacili u jamu u maceljskoj šumi. Računa se da je u Macelju pobijeno oko trinaest tisuća ljudi, uglavnom Hrvata. 

Fra Lucijan Kordić susreo se s fra Lujom u Bleiburgu ili na Križnom putu kroz Sloveniju. Smatrao ga je svetačkom osobom koja poput Krista strpljivo podnosi životne patnje i spreman je kao i njegov Učitelj poći u smrt. O njemu i njegovim supatnicima fra Lucijan piše: »Te mladiće – među njima nezaboravni mladić O. Lujo Milićević – kasnije su jugoslavenski partizani bez milosrđa i automatski likvidirali «. (Bleiburg: Uzroci i posljedice, Munchen – Barcelona, 1988, str. 106.). To su bili teški trenutci njegove životne agonije kada mu je bilo srce bolom otrovano, rekao bi pjesnik Antun Gustav Matoš u pjesmi Domovini iz tuđine.

Krvavi komunistički režim opustošio je hrvatska sela i gradove, stvorio nepovjerenje među ljudima i uveo sustav življenja bez vjere i ćudorednih zasada. On je usmrtio i mladog fra Luju Milićevića, uzorna svećenika i redovnika, ponos Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM. 

Nad tim zarobljenim robovima na beznadnim putovima Slovenije i osjećaji se orose suzom i gube se u podzemlju odakle izmiljuju prodani uljezi koji bez osjećaja i odgovornosti ubijaju ljude. Uzdasi tuge nad zgaženim ljudskim životima podsjećaju nas na komunistička zlodjela i na neizvjesnost našega boravka na zemlji. Ali, sva ljudska nasilja i neminovne smrti svršavaju u ništavilu budućnosti. No ona za kršćanina katolika uvire u svanuće besmrtnosti života. U toj kataklizmi ispunjaju se tvrdnje svetoga Pavla koji u apostolskoj viziji najavljuje da ćemo kao Kristovi sljedbenici biti progonjeni, a ne napušteni, obarani, ali ne oboreni (2 Kor 4, 9-10).

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.