NEDJELJNA PRIČA: Toma Morus

objavljeno u: NEDJELJNA PRIČA | 0

Uzorni svjedok savjesti i žive vjere

Jednoga dana na vrata zatvora u Londonu pokucala je žena. Bila je sva u plaču. Sa sobom je vodila troje djece, a najstarije je imalo 7 godina. Njezin je muž bio već nekoliko tjedana u zatvoru. On je bio jedan od najuglednijih ljudi Engleske, veliki kancelar kralja Henrika VIII.

Bio je zatvoren jedino stoga što nije htio ostaviti svoju vjeru, prihvatiti anglikansko krivovjerje i odobriti nezakonitu drugu kraljevu ženidbu. Njegova je žena htjela razgovarati je s njime i još ga jednom pokušati nagovoriti da se pokori kralju. Čim ga je ugledala, bacila se pred njega na koljena, zagrlila ga i rekla:

– “Ah, dragi Tomo, poštedi sebi život, spasi sebe, spasi svoju obitelj, svoju djecu. Učini po volji kraljevoj. Već je pripravljeno stratište. Dovoljna je samo jedna riječ ili barem pristani prividno. Ako ne radi sebe, a ono za ljubav meni, za ljubav ovoj nevinoj djeci koja bude samilost.” Prizor je bio silno dirljiv i potresan!

– “Draga ženo, što misliš, koliko bih još godina mogao živjeti ako učinim po kraljevoj volji?” – “Ti bi, odgovori ona, mogao živjeti još barem dvadeset godina. – “Dvadeset godina?“ – prihvati Toma – „I ti hoćeš da se za tih 20 godina odreknem svoje vjere?! Oh, dobar si trgovac! Idi, idi! Znaj da će 20 godina brzo proći, a vječnost nikada. Zaista nikada!”

Nekoliko dana kasnije Toma Morus je uzlazio na stratište i njegova se glava, odsječena od trupa, krvava kotrljala.

Toma je radije dao svoj život, samo da ne pogazi svoju vjeru i savjest. Otkuda Tomi tolika hrabrost? Otkuda mu mir i vedrina?

Toma Morus je imao neograničeno povjerenje u Boga. Čvrsto je vjerovao u Boga. To zovemo milošću Božjom, nezasluženim darom koji Bog svakome daruje. To je Tomi davalo snage i činilo ga hrabrim. Zato se on ne pogađa sa svojom ženom. On je voli, isto tako i djecu, ali ne može pogaziti svoju savjest, taj Božji glas u nama. Ne želi biti izdajica svoje vjere. Mirno i vedra duha prihvaća smrt. To je za njega, zapravo, pravi život.

Vjera je nezasluženi Božji dar, koji nam pomaže shvatiti kako od Boga dolazimo, kako njemu pripadamo i kako ćemo jednom k njemu doći.

Vjerovati znači biti čvrsto uvjeren da Bog postoji i imati potpuno povjerenje u njega.

Vjerovati znači uvijek biti otvoren Bogu i biti posve ponizan pred njim; držati ga najvećom vrednotom; uvijek ga spremno kroz život slušati; u nj imati potpuno pouzdanje; od njega se svemu nadati.

Vjerovati znači probijati se mudro i pametno kroz ovaj patnički život – ostajući uvijek vjeran svome Bogu, Kristu i svome zvanju. Upravo u napastima, kušnjama i životnim teškoćama pokazuje se koliko i kako vjerujemo.

Vjerovati znači prihvatiti umrloga i uskrsloga Isusa Krista kao svoj jedini Put, Istinu i Život.

“Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti koje ne vidimo.”

(Hebr 11, 1)

“Vjeru svetu čuvaj kao očinji vid, nju čuvaj kao dušu svoje duše. Vjera je neprocjenjivi dar Božji, po kojem umrli čovjek postaje dionik Božjega bića i istine, Božje milosti i neumrlosti, da postigne svoje posljednje opredjeljenje i vrijednim se učini one svete baštine, koju nam je Isus zaslužio svojom dragocjenom krvlju.” (dr. J. J. Strossmayer)

fra Petar Ljubičić