POBIJENI FRANJEVCI: fra Jenko Vasilj (1914.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Prema godini rođenja bili smo vršnjaci, ali prema školskoj izobrazbi fra Jenko je bio dvije godine preda mnom. Odlikovao se otmjenim vladanjem i tjelesnom čistoćom koja ga je pretvarala u uglađena učenika. U slobodnim satima odmora uglavnom je samovao i nije se miješao u razigran đački nestašluk. U sebi je nosio izvjesnu mjeru pozitivne patetike koju je s dostojanstvom i osjećajnošću dijelio s nama – ljubiteljima športa i društvene zbliženosti.

Rođen je 2. svibnja 1914. na plodnim uzvisinama Međugorja. Njegovu župu svetoga Jakova apostola resi oko devet metara visok betonski križ podignut 1933. na brdu Križevcu u spomen tisuću devetstote godišnjice Kristove smrti. Duboka vjera njegovih roditelja i evanđeljem nadahnuti domaći svećenici bili su psihološka podloga njegova duhovnoga rasta i redovničkog poziva.

Nakon četverogodišnje pučke škole u rodnom selu, 1925. pošao je u franjevačko sjemenište na Široki Brijegkoji je već tada postao jednim od najuglednijih srednjoškolskih odgojilišta u bivšoj državnoj tvorevini. Poslije šestoga razreda gimnazije stupio je 6. kolovoza 1931. u novicijat na Humcu da bi se nakon zavjetovanja sljedeće godine opet vratio na Široki Brijeg gdje je dovršio sedmi i osmi razred gimnazije s ispitom zrelosti. Bogoslovne nauke studirao je u Mostaru gdje je 23. svibnja 1937. ređen za svećenika.

U Mostaru se, uz bogoslovni studij, bavio hrvatskom literaturom te objavio više novela u tadašnjim studentskim glasilima i bogoslovnom almanahu Stopama otaca. Njegove novele isprepletene seoskim običajima odišu narodnim folklorom. Kao bogoslov i svećenik zračio je djetinjom vedrinom koja je u sebi krila ljudsku dobrotu i redovničku duhovnost.

Nakon ređenja i prve svete mise u Međugorju uprava Provincije poslala ga je u francuski grad Lille u Flandriji kako bi dovršio posljednje godine bogoslovnih nauka. Na tamošnjem teološkom fakultetu postigao je licencijat te se, obogaćen znanjem francuskog jezika, vratio u Hercegovinu. Njegova jedina dušobrižnička postaja bila je župa sv. Ivana Krstitelja u Konjicu gdje je kao kateheta i odgojitelj mladeži razvio živu djelatnost među učenicima srednje škole. Poslije šest plodnih godina rada u ožujku 1945. pridružio se hrvatskoj vojsci u povlačenju i pošao prema Zagrebu u potrazi za sigurnijim boravištem. Val masovnog hrvatskog povlačenja prema Austriji, početkom svibnja 1945., zahvatio je i njega te se pridružio stotinama tisuća vojnika i civila koji su srljali u maglu životne neizvjesnosti. Taj opći egzodus hrvatskoga mnoštva završio je tragično kao i on u njemu. Stradao je u hodnji smrti na putu od Bleiburga u domovinu. Nekrologij hercegovačke franjevačke provincije bilježi 10. svibnja 1945. kao nadnevak njegove smrti dok je on najvjerojatnije ubijen 18. svibnja u blizini slovenskoga grada Maribora. Istina, neki tvrde da su ga vidjeli kod Klanjca i da je možda ubijen u Zagrebu.

Stravični svršetak fra Jenkove mladosti (31) i njegov do sada neznan grob potiču nas na razmišljanje o neizvjesnosti života i neminovnim raskrižjima ljudskih putova koji se ponovno susreću na drugoj obali Rijeke. Fra Jenko je zemaljske putove zapečatio vlastitom krvlju i s drugom svojom subraćom iz Hercegovačke franjevačke provincije otputovao u kraljevstvo vječna mira i istinske slobode.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.