POBIJENI FRANJEVCI: fra Dobroslav Šimović (1907.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Prekapajući uspomene prošlosti, vraćam se u 1933. kada sam se s kolegama na Širokome Brijegu pripremao za novicijat. Nakon osmodnevnih duhovnih vježba spremali smo se – nas dvanaestorica – za Humac i naš jednogodišnji boravak. Upravo je tada s Humca došao k nama mladi prefekt đaka fra Dobroslav Šimović koji je kao kateheta u Ljubuškom podučavao učenike o vjerskim katoličkim istinama i ćudorednim zasadama života. Sve su pripreme za odlazak bile povjerene njemu i on ih je bez prijekora obavio.

Na prvog srpnja ostavili smo uhodane staze širokobrijeških uzvisina i s četiri motorna vozila uputili se na našu novu životnu postaju. Put nas je vodio preko Imotskoga i njegovih čarobnih jezera. Oko podne svratismo k drinovačkom župniku fra Valentinu Zovki koji nas je počastio pravom gozbom. Sličnom gostoljubivošću u predvečerje nas je dočekao i vitinski župnik fra Augustin Matić koji se odlikovao srdačnošću i čistoćom kakvu je bilo teško naći u župnim prostorijama u Hercegovini. Tek u kasnim večernjim satima stigli smo u samostan svetog Ante na Humcu, naš konačni cilj putovanja. Ovdje smo sljedeći dan (2. srpnja) obukli franjevački habit i počeli nov redovnički život. To je za sve nas bio neobično svečan dan oduševljenja kada su crkva i samostansko dvorište ispunjeni rodbinom, znancima i prijateljima.

Iznosim ove podatke kao uspomenu na našeg dobrog »meštra« fra Dobroslava koji je svojom tjelesnom pojavom i društvenim ponašanjem odavao plemenita gospodina, puna snošljivosti i uljudbe. U srcu je gajio posebnu ljubav prema mlađim naraštajima koji su ga iskreno poštivali. Ta krjepost resila ga je u svim njegovim službama katehete, nastavnika i profesora na Širokome Brijegu gdje je zračio vedrinom života i zdravim pogledima u budućnost.

Fra Dobroslav (Bože) rodio se 19. prosinca 1907. u selu D. Hamzići, jednom od naselja župe svetog Stjepana Prvomučenika u Čerinu, podružnici mostarskog samostana. U tom šumovitom i brežuljkastom dijelu Hercegovine mogu uspijevati sve poljodjelske kulture. Njegova župa je u Drugom svjetskom ratu i poraću platila visok danak u krvi. Među 478 poginulih i nestalih nastradalo je najviše mladića (308), kako je zabilježio Šematizam hercegovačke franjevačke provincije (Mostar, 1977., str. 47.). Visok broj duhovnih zvanja iz njegove župne zajednice najbolji je dokaz živa i produhovljena kršćanstva.

U tom čerinskom krajoliku livada i pašnjaka odgajao se i školovao Bože Šimović sve do polaska u sjemenište (1919.) na Široki Brijeg gdje se isticao marljivošću i susretljivošću. U osamnaestoj godini života odlučio se za redovničko zvanje i 29. lipnja 1925. stupio u novicijat na Humcu. Kroz dvadeset godina redovništva visoko je cijenio svoj stalež te je kao redovnik i svećenik zračio dobrotom i pravednošću. Kao takav bio je poznat među svojom subraćom i svim ljudima s kojima je dolazio u doticaj.

Fra Dobroslav je 13. srpnja 1931. u Mostaru zaređen za svećenika. Nakon mladomisničkog slavlja nastavio je bogoslovne nauke u Parizu gdje je 24. lipnja 1937. dobio doktorsku diplomu iz teologije. Poslije toga vratio se u svoju provinciju u kojoj je obavljao razne službe, ali se poglavito isticao kao kateheta i profesor na Širokome Brijegu.

Živio je samo 38 godina, a to je vrijeme kada se u toj prijelomnoj dobi ljudski život počinje ozbiljnije promatrati i u njega se zdušnije uživljavati. Četrnaest godina svećeništva nije dovoljno da se u njegovoj uzvišenoj službi potpuno uhoda. Fra Dobroslav je jedan od dvanaestorice hercegovačkih franjevaca ubijenih i spaljenih 7. veljače 1945. na Širokome Brijegu. Njihova smrt najjasniji je dokaz okrutnosti vremena u kojem su živjeli.

Njihovi posmrtni ostatci preneseni su u srpnju 1971. iz skloništa u samostanskom vrtu u samostansku crkvu te s ostalim ubijenim i identificiranim franjevcima počivaju u posebnoj spomen-grobnici pred kojom mnogi katolici kleče i utječu se njihovu zagovoru pred Bogom, gospodarom života i smrti.

Plemenitost fra Dobroslavova ljudstva ugušena je u pepelu njegova uznosita tijela, ali je ponovno proplamsala na nebesima. Iza njegove smrti i smaknuća ostale su među hercegovačkim katolicima i rodoljubima neizlječive rane koje i dalje krvare i ovjekovječuju okrvavljene.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.