NIŠTARIJINI ZAPISI: Zločesti kapetan Francesco

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Prije šest-sedam godina sam na nagovor djece, nakon dugotrajnog računanja,  popustio pred  raširenim kćerkinim očima i svečanim obećanjima sina da će u novoj školskoj godini pisati sve zadaće na vrijeme i zaputio se u turističku agenciju, gdje sam za nas troje rezervirao krstarenje brodom po Sredozemlju. Dobio sam za kćerku popust od četrdeset posto, za muškog potomka je sve osim hrane bilo besplatno – valjda im je njihov tajni agent dojavio koliko dijete može pojesti –  i još sam se nagađao oko cijene za moj smještaj, no nisu mi htjeli dati nikakve dodatne postotke, ali sam ipak iščančao vanjsku kabinu s malim balkonom bez ikakve nadoplate.

Dva tjedna kasnije dobio sam uplatnicu, zakoračio duboko u minus i izmolio nekoliko očenaša svetom Anti da mi proslijedi kakvu firmu za prijevode, što je on i uradio, ali nije mislio na to da firma bude voljna platiti račune. No, nije pouzdani Ante kriv, on je svoje odradio pošteno, a ja sam se slabo pogodio, ali to je sasvim druga priča.

Nakon nekoliko mjeseci stigao je dugo iščekivani odmor. Spremili smo četkice za zube, kupaće kostime, kćerkinu šminku i sinove patike i zaputili se u pravcu talijanske luke Savone, gdje je na nas i još četiri tisuće drugih zaduženih avanturista čekao veliki brod – Costa Concordia. Djeca su cijelo vrijeme bila jako draga i poslušna, pa nisam mogao odoljeti nijednoj njihovoj želji, te smo prije ukrcavanja u Genovi kušali skupe morske plodove, nakon krstarenja u Milanu kupili kćerki šarene cipele, na palubi se slikali s kapetanom Francescom koji je nekoliko godina kasnije neslavno prvi pobjegao s tonućeg broda, u Tunisu izabrali nakit bez cjenkanja, u Barceloni se vozili taksijem i po povratku kući uzeli obilaznicu preko Švicarske.

Kad je odmor već bio zaboravljen, a u luksuznu papirnu mapu –  kupljenu na brodu za deset dukata  – uokvirene fotografije s nasmijanim kapetanom već po drugi put bile umazane sosom od špageta, stigao je i obračun kreditne kartice.  Pojavile su mi se u kosi dodatne tri sijede vlasi, ali su me djeca umirila i obećala da će do kraja godine prati suđe i peglati veš, pa sam se sabrao, ponovo izmolio svetom Anti za pomoć u poslu, napominjući da ne zaboravi misliti na platežnu sposobnost proslijeđenih klijenata, tako da je krajem godine sve opet bilo po starom – preživjeli smo, a uspomene su ostale.

Concordia je u međuvremenu neslavno završila, kapetanova uniforma više nije bijela nego prugasta, a i Ukrajinke koje su mi se smješkale na baru su se udebljale i nisu više onako atraktivne, ali je ostalo sjećanje na lijepi i skupi odmor kojega ne bih mogao nadoknaditi,  budući da nitko od djece ne želi više sa mnom provoditi slobodno vrijeme, a ni moja banka ne bi bila oduševljena novim krstarenjem.

No, ja i dalje putujem istim brodom kad god to zaželim, pa sam tako preksinoć opet krenuo do Savone, ovoga puta bez djece koju smo Tanja i ja ostavili u stanu, da sami sebi prave palačinke.

Gdje sam krivo skrenuo ne mogu se više sjetiti, ali umjesto u Savoni završili smo u Motovunu. Dobro je međutim da je baš preksinoć  Motovun postao obalni grad, da je firma Costa postala jako obzirna prema klijentima i svraća po ljude u svako mjesto, pa tako i u istarsko zaleđe gdje je razina mora, kako bi veliki brodovi mogli pristati, odjednom porasla za tristoosamdeset metara.

Nas dvoje provezli smo se nekoliko puta oko gradskih zidina, ne znajući koji je naš brod, a koji od konkurentskog brodovlasnika, no pokazalo se praktičnim da je Motovun prilično mali, a Motovunjani komunikativni domaćini. Upitali smo konobara u restoranu pored gradskog tornja kamo da se zaputimo, te smo se, čuvši moćnu brodsku sirenu,  spustili autom niz stepenice i završili na molu, pored uglačane Concordie.  Brod je međutim već isplovljavao i nije bilo šanse da se zaletim autom i završim na palubi, iako bih to sigurno oprobao da Tanja nije predložila:

„Drugi brod je još tu, idemo se na njega ukrcati, on plovi u istom pravcu pa ćemo se u prvoj luci prebaciti!“

Bio sam ponosan na Tanju, namignuo joj govoreći kako je pametna i bistra, dao gas, napravio polukrug oko Motovuna i stigao na drugi mol baš u trenutku kad su se zatvarala divovska metalna vrata utrobe broda u kojoj je bilo natrpano tisuće vozila. Ljudi u motovunskoj luci odmahivali su glavama, dizali ruke u zrak i sklanjali se s puta, čudeći se vozilu koje je naumilo skočiti na tešku brodsku kapiju prije nego se ista okomito uspravi, što mi je na kraju i pošlo za rukom. U zadnjem trenutku uspjeli smo u naumu i baš kad sam zategao ručnu kočnicu da se auto ne skliže, ogromna metalna vrata su se počela dizati.

Iskočili smo iz vozila, a Tanja je uplašeno stajala ne mogavši se pomaknuti ni milimetra. Pružio sam joj desnu ruku, a lijevom sam mahao uniformiranom kapetanu koji je s palube gledao u našem pravcu i tražio od nas voznu kartu. Kad je na dokumentima prepoznao logotip konkurentskog poduzeća nije htio ni čuti da nas poveze, a kamoli da nam doda ruku, no,  kako bi umirio svoju savjest dobacio nam je mali, slabo napuhani gumenjak prije nego je pritisnuo dugme za brzo zatvaranje brodskih vrata, dovikujući nam podrugljivo:

„Kad se vrata do kraja zatvore pritisak će vas katapultirati uvis. Ponesite ovaj čamac sa sobom jer kad tresnete u vodu trebat će vam, valovi iza moga broda su ogromni. Ha, ha, ha!“ – prepoznao sam glas zločestog kapetana Francesca kojega očigledno nisu strpali u zatvor nego su mu našli privremeni smještaj u drugoj firmi dok skandal s Concordiom ne padne u zaborav.

Tanja Bogu hvala nije paničarka, ostala je mirna i slušala me, iako je bila blijeda poput krpe, pa sam je nastojao oraspoložiti i nagovoriti da uživa u slobodnom padu, pokazujući kao znak sigurnosti na gumeni čamac kojeg sam držao u rukama, te je na kraju i ona počela širiti ruke, popravljati frizuru i čekati da zaronimo u duboku, tamnoplavu vodu, što smo nakon nekoliko dugih sekunda i učinili, popeli se potom na gumenjak i počeli rukama veslati u pravcu obale.

Kapetan Francesco nas je međutim primjetio, počeo se glasno smijati i s komandnog mosta pokazivati jednoj plavuši u našem pravcu, našto je ona prihvatila kormilo, naglo zaokrenula veliki brod, ubrzala i poput vjetra prohujala tek nekoliko centimetara kraj nas, nakon čega smo potonuli duboko u brazdu divovskog kruzera, prije nego su nas veliki valovi počeli bacati na sve strane. Odmah sam prepoznao da će od ogromnog vala, na čijem samom vrhu smo se jedva držali, nastati cijela vodena planina koja će velikom brzinom propasti ostavljajući nas u zraku, da po drugi put zaredom strepimo hoćemo li se razbiti kad lupimo u površinu mora.

Tako je i bilo – nikada naime ne griješim u proračunima jer sam iskusan letač budući da još od ranog djetinjstva skoro svake noći jurim zrakom iznad Duvanjskog polja i svaki put se izvučem u zadnji čas –  pa smo Tanja, naš mali gumeni čamac i ja po drugi put zaredom završili tik ispod oblaka. Morao sam opet smiriti Tanju pokazujući joj kako je ugodno ležati na podu preokrenutog čamca, ali je iznenada iz pravca Ljubuše, koja se odjednom stvorila na sjevernoj strani Motovuna, zapuhala bura i otrgla mi plovilo iz ruku. Tanja je skoro doživjela živčani slom, jedino je uspjela progovoriti:

„Sad smo gotovi! Past ćemo u sredinu mora, obala je daleko i do nje nikada nećemo doplivati.“

Znao sam da je u pravu, ali sam isto tako znao da će mi nešto pasti na pamet i da ćemo se na kraju izvući, ali sam  se – dok su mi razne kombinacije kolale po glavi –  morao prvo pobrinuti o ženi i nasmijati je, pa sam joj odgovorio:

„Nisam ja Mirijan Seserov ni Bajić da ne znam plivati. Ako treba ponijet ću te na leđima do Amerike.“

„Anđele moj sportski, uvijek me ugodno iznenadiš“ – uzvratila mi je Tanja zaljubljenim pogledom, da bih,  prepoznavši da je smirena i opuštena,  konačno mogao planirati što da uradimo i gdje da se prizemljimo. U vodu naime nisam htio nikako znajući da je žena u pravu i da nećemo uspjeti doplivati do obale, budući da je more puno gladnih ribetina i valova, a i blesavi kapetan Francesco bi nas sigurno opet primjetio i počeo se pred plavušom praviti frajer na moj račun, te sam iz ptičje perspektive počeo detaljno analizirati krajolik ispod nas.

Ravno dolje je još uvijek bilo duboko more, veliki plavi zaljev, Motovun je ležao jako daleko, ali je zato druga obala bila obrasla mekanim, debelim slojem mahovine.  Odmah mi je laknulo, rekao sam Tanji da mi sjedne na leđa, raširio obadvije ruke i poput orla počeo praviti velike krugove, polako se spuštajući prema zemlji na kojoj nije bilo opasnosti od razbijanja, jer je zeleni pojas mahovine bio visok barem dva metra, pa bi nas prihvatio i da padnemo velikom brzinom, a kamoli ako se uvježbano spuštamo. Izračunao sam da ćemo završiti negdje između Novske i Kutine, no nisam se usuđivao procijeniti točnu lokaciju, budući da je prilikom prizemljavanja teško zakočiti i kad letim sam-samcat, a kamoli kad na leđima nosim ženu.

Kao što sam i planirao spustili smo se u mahovinu, potrčali još nekoliko kilometara dok nisam uspio zaustaviti nas i završili u jednom vrtu u Popovači, gdje nas je dočekala starija, ljubazna gospođa, napravila nam čaj i dala nam telefon da nazovemo Tanjina brata Damira.  On je uskoro stigao iz Ptuja, ostavio Tanju u Zagrebu, a mene odvezao do Beča jer sam sutradan morao na posao.

Iznenadio sam se kad sam u garaži naše zgrade prepoznao svoga citroena, čitavog i čistog,  pretpostavljajući da je kapetan Francesco postao oprezniji, pa je vozilo poslao poštom da ne bi izbio sljedeći skandal i da nitko ne otkrije kako on nije u zatvoru nego i dalje plovi Sredozemljem pokazujući ukrajinskim plavušama svoju uniformu i riskirajući živote putnika.

Ali svijet je oduvijek bio nepravedan i takav će i ostati, a meni je drago da sam na vrijeme naučio letjeti,  pa mi šarlatani poput zločestog kapetana Francesca ne mogu naštetiti.

 

Tekst: Blago Vukadin