Za svetog Antu se priča da je jedan od boljih svetaca, nije on od onih koji se spominju samo u litanijama za blagoslov polja, nego je prilično popularan i ljudi ga se često sjete, a on, ako je dobre volje, često i pomogne.
U našem kraju ima puno župa i crkava posvećenih tom svecu. Jedno vrijeme sam radio kao turistički vodič i s grupama iz Austrije sam preko Bosne putovao do Međugorja. Prolazili bi dolinom Vrbasa, pa onda preko Bugojna i Gornjeg Vakufa, spustili se kod Jablanice u dolinu Neretve i najljepšim mogućim krajolikom, kakva nijedan umjetnik na ovome svijetu ne bi tako lijepim napravio, kanjonom kristalnozelene rijeke Neretve, bi doputovali do Mostara, a odatle do Međugorja nije više bilo daleko. Ponekada bismo se od Bugojna zaputili preko Kupresa da i ja vidim svoje Duvanjsko polje, pa bi produljili preko Posušja, Imotskog i Gruda do našeg najvećeg Gospina svetišta. U Austriju bismo se redovito vraćali preko Dalmacije, a tom prilikom bi austrijski seljaci, koji nikada ranije nisu bili nigdje na odmoru iako su imali poprilično puno novca, oprali noge u slanoj vodi, pokoja žena bi pustila žalosnu suzu i počela kukati na svoga muža zbog njegove škrtosti zahvaljujući kojoj je ona tek pod stare dane prvi put u životu ugledala ljepotu mora, a onda bismo, penjući se autobusom uz Velebit, došli do Like, pa preko Plitvičkih jezera i Karlovca se probili do Zagreba. Zagorski bregi nisu više skoro nikoga zanimali jer je krajolik bio jako sličan austrijskome, a i putnici su već bili premoreni od dugačkog puta i od mojih priča.
Cijelim putem, u skoro svakom selu, bismo vidjeli pokoju veću ili manju crkvu. Za onu u Podmilačju sam znao da je posvećena svetom Ivi – tamo me je naime mater vodila na zavjet, u Bičinom autu, jer sam bio dobio gadno začepljenje i put u Jajce me je spasio. Za našu duvanjsku baziliku sam isto tako znao da je posvećena prvom hrvatskom svecu Nikoli Taveliću, ali o većini ostalih crkvi nisam pojma imao. A moji putnici u autobusu se bili jako radoznali i pitali me o svemu i svačemu, kako se zove koja biljka, zašto su plastovi po Bosni drugačiji nego po Hercegovini, zašto su hrvatski otoci s istočne strane goli i pusti, a sa zapadne pošumljeni, i naravno kojem svecu je posvećena koja crkva. Sve da sam imao slonovsku glavu ne bih mogao svugdje reći istinu, znači morao bih negdje nešto slagati, a turistički vodič po prirodi svoga posla mora sve znati, jer putnici prije puta ostave pamet kod kuće i oslanjaju se na njega i na vozača. Ako bi njih dvojica bili sasvim blesavi, u našem slučaju je to rijetko bio slučaj jer je većina vozača bila smirena i pouzdana, onda bi i putovanje moglo postati naporno.
Pošto dakle u većini slučajeva nisam znao o kojem svecu se radi, ja sam, svjesno i namjerno odlučio svaku crkvu, osim one u Podmilačju i u Tomislavgradu, proglasiti crkvom svetog Ante. Kad bi se dogodilo da ista grupa po drugi put putuje sa mnom uštedio bih si na taj način puno objašnjavanja, a ako bi se neki novi putnik našao u grupi oni iskusniji bi mu objašnjavali da je sveti Ante najomiljeniji svetac u Hrvata, pa bi čak i pokoju džamiju i pravoslavnu crkvu proglasili njegovom. Nisam se miješao u prepirke do kojih bi došlo ako bi netko primjetio pogrešku i zaputio se do mene da javno presudim tko je u pravu,. samo bih rekao da je vrijeme za pauzu i zamolio bih župnika da počne predmoliti krunicu. Za vrijeme molitve bi svi putnici pospali, a kad bi se probudili zaboravili bi ono što je bilo ranije.
No, sveti Ante nije popularan i nazočan samo u našem kraju, nego on svoje ovce prati po cijelom svijetu. Ja sam nakon dolaska u Austriju jedno vrijeme to bio zaboravio, manje su me zanimali sveci od nekih drugih stvari i da me je moja mater vidjela takvog dobro bi se zamislila i upitala što je krivo napravila u mome odgoju. Ali je, po Božjoj providnosti i zagovoru svetog Ante, jednoga dana u Austriju ravno iz Duvna stigao i moj mlađi brat Marinko.
Kad je došao u Graz Marinko skoro ništa nije znao, sada zna još manje, ali je zadržao naš duvanjski način vjere u kojem se ljudi puno ne sekiraju oko stvari koje ne mogu sami riješiti, nego odluku delegiraju ili na nekog sveca, ili na još višu instancu. Obično na red dođe sveti Ante, posebno ako se radi o ljubavnim problemima ili pak o izgubljenim stvarima, gdje on uvijek dežura. Taj moj mlađi brat je pomalo pjesnička duša, a pošto pjesnici svoju inspiraciju uvijek javno obznanjuju, on je tako jednog poslijepodneva – u našoj kući u Mandinu Selu je tog dana bilo puno žena koje su kod naše matere dolazile po isplatu novca za predano mlijeko – našavši se u ljubavnim jadima i analizirajući što bi bilo kad bi bilo, na hodniku glasno zapjevao, zaboravljajući da ga sve žene čuju:
„Sveti Ante, milostiva srca, privati je da se ne koprca.“
Što je dalje bilo ne trebam objašnjavati. Mlade žene su oduševljeno prihvatile njegovu gangu i poneka od njih je sigurno uvečer svome mužu u uho šaptala pjesničku inspiraciju moga pobožnog brata.
Kad je došao u Austriju Marinko nije donio puno stvari, još manje para, ali nije zaboravio svetog Antu, što nam je, dugoročno gledano, puno više pomoglo od bilo čega drugoga.
Prije nego je izbio iz Duvna čuli smo se telefonski, ja san zvao u Kovačuše, ona je zvrcnula Micu, a njegov Milan ga je našao u nekom kafiću i rekao mu da ode kod Marka Kovačevića i da me odmah zovne, u roku od deset minuta. Nazvao me je tri dana kasnije, od Ane Kalčine iz Zagreba. Pošto nije znao kako se putuje, rekao sam mu gdje na kolodvoru da kupi kartu za vlak, da ponese veš u torbi i da na granici, ako ga Austrijanci budu pitali ima li para, kaže da ima dovoljno, da im pokaže cijeli novčanik jer ga inače neće propustiti. Pošto nikada nije slušao do kraja, a po naravi je htio biti poslušan, ispala je mala katastrofa.
Te godine je Marinko radio negdje po Bosni, s daidžinim kamionom, i nakon odbitka svih troškova po zatvaranju njegove i daidžine poduzetničke karijere bilo mu je ipak ostalo dovoljno novca da može krenuti na put i da prebrodi nekoliko mjeseci prije nego što nađe neki posao, otprilike devetsto maraka. Ali on, kao što već napomenuh nije dobro pazio pa je, kad su ga prije granice jugoslavenski carinici upitali ima li para (u to doba je bilo zabranjeno izvoziti devize) ponosno, pokazujući novčanik, odgovorio:
„Imam, nego šta. Imam puno para. Devetsto maraka!“.
Jugovićki službenici su mu na licu mjesta sve oduzeli, srećom za njega pa Austrijanci nisu provjeravali ima li novca, inače ne bi nikada prošao Šentilj. Čim je stigao u Graz – u to vrijeme sam ja bio student i radio sam nekakve pomoćne poslove, znači para nikad nije bilo dosta – prvo što sam ga upitao bilo je kakvo je vrijeme u selu, tko se ženi i je li itko umro, da bih odmah potom nadodao:
„Di su ti pare?“
„Oduzeli su mi sve, a ja sam uradio k’o što si mi ti rek’o!“, zbunjeno mi je odgovorio bjelosvjetski putnik.
„Ma kako to, ko ti je oduzeo?“, nisam znao što drugo da ga upitam prije nego eksplodiram.
„Carinici, još prije Maribora!“, odvratio je poput djeteta koje napravi neku veliku glupost.
„Nema austrijskih carinika prije Maribora, oni tamo tek ulaze u vlak!“, ništa mi nije bilo jasno.
„Pa i nisu austrijski, nego jugoslavenski“, odgovorio je plašljivo, i tek onda mi je postalo jasno kakvog brata imam, ali je djelovao tako sažaljivo da nisam ništa više pričao. Protiv svoje sudbine nisam mogao ništa, brata nisam birao, on je bio tu takav kakav je, para nije bilo, a kiša je padala pa je valjalo krenuti kući.
Puna tri dana je se samo izležavao u stanu, buncao nešto o nekom silu u Prisoju, ja sam smišljao taktiku kako da ga na brzinu naučim njemački, ali mi ništa nije padalo na pamet, pa smo se dogovorili da počne nešto raditi. To je barem znao i htio, pa je danju postavljao pločice s jednim majstorom kojeg mu je Vinko posredovao, ujutro i uvečer je za kaznu zbog izgubljenih para ložio vatru u našem stanu, a vikendom smo nas dvojica skupa postavljali novine po raznim selima oko Graza.
Te novine, Kleine Zeitung ili po naški Male novine, smo razvozali svake nedjelje i svakog praznika, i to tako što bismo u dva sata poslije ponoći otišli u firmu, podigli predviđeni broj primjeraka za otprilike stotinjak prodajnih mjesta i nakon toga se zaputili po zabačenim selima i nepreglednim vrletima. Novine smo najprije stavljali u plastične omote s poklopcem i iste skupa s malim kasicama vješali po raznim banderama, ogradama i prometnim znakovima. Oko sedam ujutro bi se vratili kući, odspavali do dva-tri poslijepodne, a predvečer, oko četiri sata, bi opet krenuli na put i skupljali poluprazne plastične omote, preostale novine i kasice, koje bismo sutradan predavali u redakciji i pravili obračun. Nije to bio neki posebno dobro plaćeni posao, ali smo od zarade mogli platiti i stan i struju, a od sitniša, koji bi slučajno ispao iz kasice, bismo obično kupili po kutiju cigareta. Jedini problem je bio da nikada nismo imali slobodan vikend, ali i to je se dalo pretrpjeti jer smo po potrebi od ponedjeljka pravili subotu.
Za Novu 1989. godinu smo morali na posao, vozali smo se tada u Fiatu Mirafioriju kojega smo malo prije kupili, tek nakon dugih pregovora o tomu paše li nam auto koji je puno trošio. To je bio Marinkov argument da kupimo neku drugu marku, ali ja sam bolje od njega znao što je važno za auto i rekao da mi se strašno dopadaju njegova zadnja svjetla, pa je moja oduševljenosti prevagnula u korist talijanskog auta naspram jednog štedljivog Japanca. Novu godinu nismo dočekali kako Bog zapovijeda jer je valjalo nakon slavlja krenuti na posao, ali je naša dobra sestra za večer nakon skupljanja novina u svom stanu za nas dvojicu organizirala neki tulum, pozvala je puno cura koje nisu imale momke, a Marinko je bio željan ženska kao ozebao sunca, te smo ranije nego obično krenuli skupljati neprodane novine i poluprazne kasice. Bilo je jako hladno, on bi na svakom mjestu ostao u autu i ne bi gasio motor, ja bih na brzinu iskočio vani, potrpao sve skupa ispod pazuha i tek u autu bih razdvojio kasicu od plastičnog omota, a do sljedećeg prodajnog mjesta bi sve već bilo uredno posloženo.
Pošto smo te večeri jako žurili, a Marinko me je stalno korio da brže radim jadikujući da će dok mi dođemo u Graz sve lijepe cure otići kućama, ostat će samo one ružne, ja sam htio ugoditi nestrpljivom bratu i skidajući novine na ogradi mosta iznad nekog potoka u nekom pospanom selu mi je kasica ispala iz ruke, pala na travu pored potoka i otkotrljala se nekamo, ali nisam točno mogao vidjeti u kojem pravcu jer je već bila pala noć. Posao smo u svakom slučaju trebali, ali nismo znali što bi se dogodilo ako se vratimo bez jedne kasice, pa sam ja Marinku dreknuo da i on iziđe iz auta i da mi pomogne tražiti izgubljeni dio opreme. On je samo nakratko izišao, vidio da je jako hladno i o čemu se radi, rekao da pomoću moje metode nemamo šanse pronaći malu kasicu u tamnoj noći, da je ona možda upala ispod leda, te da je najbolje da se zajedno pomolimo svetom Anti pa ćemo sigurno uspjeti u traženju i još na vrijeme stići u Graz.
Ja sam prasnuo, gledajući u njega pitao sam ga je li normalan, ljutito se zaputio do same obale potoka, ruke su mi promrzle pipajući po hladnoj vodi i tražeći kasicu, no sve je bilo uzalud. Iz auta, iako su bila zatvorena vrata, sam čuo Marinka kako, po duvanjski i bez prekida kao što je to radio naš ćaća, glasno moli:
„Očenaškojijesinanebesimasvetiseimetvoje…… Svetiantedajdanađemokasicuidaseonabudalaispodmostaobrati“.
Nakon skrušene molitve on je izišao iz auta i još dok je još koračao prema meni, taman sam desnom nogom propao kroz led i počeo psovati i novine i one koji su izmislili takav način prodaje, zapeo je nogom za nešto, sageo se i smireno rekao:
„Evo kasice! Vidiš da si glup. Mog’o bi ti tražit cilu noć, sve bi cure otišle kućama, a ti bi se ovde mrz’o. Sveti Ante uvik pomaže! K’o da si to zaboravio?“.
Te večeri smo na vrijeme stigli kod sestre, ona je napravila i sarmu, i kolače, i šnicle, sve je to Marinko s curama pojeo. Meni je Marija dala suhe Perine čarape, debele Kovačušine pape, napravila mi čaj i rekla mi da idem u krevet jer sam se gadno prehladio. A bilo je tako puno tako lijepih cura, Marinko je odjednom progovorio i njemački, i štajerski, i engleski, svima je pripovijedao o svetom Anti i o njegovu milosrđu. Mislim da im je čak preveo i onu svoju gangu o koprcanju. Ja sam cijelo vrijeme u susjednoj sobi glasno kašljao i tiho molio svetom Anti da ozdravim, ali me je on tu večer za kaznu ostavio da se mučim i da slušam glasni smijeh mladih cura i zadovoljno cerekanje moga mlađeg brata.
Otada čim nešto izgubim još prije nego što počnem prevrtati cijeli stan sjednem na kauč, izmolim nekoliko očenaša svetom Anti i onda obično nađem traženu stvar. A ako me sveti Ante ne čuje, ako moli netko drugi čija potreba je veća od moje pa se ta stvar ne pojavi na nekom neobičnom mjestu, kažem sebi da je tako vjerojatno i bolje, da Ante sve zna i da mi ona uopće ne treba.
Blago Vukadin