NIŠTARIJINI ZAPISI: Rasprava na Etičkom sudu

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Jednoga kasnog prijepodneva – bila je hladna zima s puno vjetra pa su se svi žitelji Maloga Mjesta posakrivali ispod pokrivača i lijeno micali glavama na znojnim jastucima pazeći da ne osjete jutarnji zadah iz vlastitih usta – Nikola je nakon buđenja odmah utonuo u nekakav košmar pa nije mogao razlučiti sanja li i dalje, događa li se sve u stvarnosti i izvan njegove mamurne glave ili je pak negdje uhvatio gadnu upalu s visokom temperaturom pa se počeo gubiti. Nije imao ni volje, ni snage da se trzne i promatrajući sa strane svoje tijelo – kao što je to nekada znao napraviti – provjeri o čemu se stvarno radi.

Po ustajanju iz postelje našao je se odjednom u Velikom Mjestu, u samome centru grada bez periferije – priča se da je taj grad odjednom nastao, a budući da nitko nije vidio arhitekte koji su ga planirali zapisano je da je postojao oduvijek i vjerovalo se da će vječno ostati na istoj lokaciji koja je putovala skupa s njegovim stanovnicima s jednoga na drugi kontinent ravne planete – skupa sa svim visokim kućama i puno izloga.

Hodao je popločanom ulicom kojom su fijakeri razvozali u to doba godine rijetke turiste pokazujući im visoke spomenike, šarene narodne nošnje toga kraja, slastičarne pune mirne djece i bogomolje raznih vjera pred čijim ulazima su se gurale bakice i pokoja mlađa žena pokrivena šalom preko kose i vrata – jedino po njihovom držanju dalo je se pretpostaviti da se radi o osobama mlađe životne dobi.

Lutao je bez cilja tom širokom ulicom, ali kad je – pospan i neoprezan – udario glavom u leđa jedne široke žene koja je gurala dječja kolica bez djeteta u njima, a ona ga prijekorno presjekla posred tijela, Nikola je se uplašio, postao nesiguran u sebe, te da ne bi napravio neku veću glupost zaputio se u pravcu jedne sporedne ulice.

Učinilo mu se da je odjednom u nekom sasvim drugom gradu – umjesto velikih pročelja bogatih dućana tu su se nalazile samo male, starinske radnje za obradu kože, knjigovezači, zlatoresci, antikvarnice i pokoji kafić razbijenih prozora, dok ljudi nije bilo skoro nigdje. Tek nekoliko smetlara kupilo je čikove i papiriće s poda – probali su ih izdaleka ubaciti u mobilne kante za otpad, ali su uglavnom promašivali pa bi te komadiće gurali nogama kroz otvor za kanalizaciju.

Tako je uzimajući poprečice, provlačeći se kroz uske prolaze i preskačući preko malih lokvica – u Velikom Mjestu je već bilo proljeće, ili ga je zima bila zaobišla pa snijega nije bilo niti na krovovima koji se ionako s mjesta na kojem je se kretao Nikola nisu mogli vidjeti – odjednom dospio u ulicu Ogledala.

Natpise na starim kamenim urezima s nazivima ranije prođenih ulica nije ni primjetio, ali je ulica Ogledala – valjda zbog svoga imena – pored ploče s njenim nazivom imala tri velika zrcala u kojima je se zgrada s njenim imenom umnažala bezbroj puta, pa je nije mogao previdjeti sve da je i htio. Nešto neobjašnjivo i nepoznato ga je privuklo da ostane tu, te je se Nikola zaputio njome u pravcu već spomenute, široke promenade s koje je nakon sudaranja sa ženom pobjegao i sakrio se.

Već pri kraju ulice Ogledala – bolje rečeno pri njenom samom početku, ispred zgrade s kućnim brojem tri –zastao je i pogledao kroz prozor zatvorenih drvenih vrata zaštićenih rešetkama. Na drugoj strani ulaza u zgradu primjetio je užurbano kretanje više sjedokosih muškaraca u odijelima i žena srednjih godina s nekakvim spisima u rukama, obučenih u cipele širokih potpetica (ne previše visokih), u dugačke suknje koje su sakrivale njihove figure i smeđe, široke veste ispod kojih se nisu dale ni naslutiti ženske grudi.

Zastao je s glavom u prozorčiću nekoliko trenutaka i kad je baš namjerio krenuti dalje, netko iznutra otvorio je vrata i Nikola je se skoro spotaknuo, ali je uspio zadržati ravnotežu prilikom upadanja u predprostor popločan šahovskim poljima.

Jedan mlađi čovjek – nije ga Nikola primjetio kroz prozor jer je vjerojatno cijelo vrijeme stajao sa strane, u sjeni iza prozorčića – ga je dohvatio za rame, nasmiješio mu se prijateljski i rekao:

„Dobrodošli u zgradu suda! Imate li poziv kod sebe?“

„Nemam! Nemam poziv, zaboravio sam ga,“ zbunjeno mu je odgovorio Nikola.

„Nije važno, kažite mi Vaše ime pa ću Vas propustiti bez poziva i reći Vam u koju dvoranu da se zaputite.“

„Nikola mi je ime. Kakav je ovo sud?“, polako je probao razabrati svoje misli.

„Vi ste prvi na listi današnjih rasprava, Vaš predmet počinje za petnaest minuta. Ovo je Etički sud. Zar niste pročitali na pozivnici?“ – skoro ljutito i odjednom odbojnoga lica mu je odgovorio čuvar zgrade u tamnocrvenoj uniformi – tek tada je Nikola prepoznao njenu boju, nakon što su mu se oči privikle na manjak svjetla.

„Zaboravio sam, oprostite“, plašljivo je uzvratio, kao dobro odgojeno dijete saznao da se njegova rasprava održava na prvome katu, u sobi broj stojedanaest, i požurio uz stepenice da ne zakasni.

Betonske stube koje su vodile s jedne etaže na drugu bile su sasvim izlizane – puno ljudi očito je svakoga dana koračalo tuda, većina njih s aktima u žutim, po rubovima izlizanim, mapama koje su pažljivo čuvali. Ukravaćeni muškarci nosili su ih u desnim, a žene– zaboravih napomenuti da su sve one imale skoro iste frizure, dugu kosu zavezanu u rep, pa ih je bilo teško raspoznavati – u obadvije ruke, dodatno prislonjene na grudi, skoro ih milujući da koja stranica nehatom ne bi ispala i završila u krivim rukama ili pred krivim očima. Žena je u sudskoj zgradi bilo puno više jer je se vjerojatno radilo o poslovima na kojima je trebalo biti detaljan, pouzdan i u svako doba znati gdje se nalazi koji spis. Zato su neupadljive dame njima povjerene mape nosile kao nešto izvanredno dragocjeno.

Vrata dvorane – odvojene od ravnoga hodnika s tri dodatne stepenice i s brojem sto jedanaest na metalnoj pločici zalijepljenoj na njima – bila su širom otvorena, pa je Nikola ušao u prostoriju i počeo najprije razgledati oko sebe da se može orijentirati. Zauzeo je prvo slobodno mjesto u redu za publiku – sve drvene stolice bile su doduše prazne, ali nije se usudio proći dalje budući da su njegovi koraci glasno odzvanjali po starom parketu sastavljenom od pojedinačnih letvica još u vrijeme nastanka grada i građenja sudskog zdanja

Nekoliko minuta nakon njega stigla je jedna žena – prepoznao ju je Nikola po tamnoplavoj suknji s mrljom na zadnjoj strani desne natkoljenice koju je pak primjetio kad ga je ona na stepenicama pretekla i zaputila se žurno u neki ured pored dvorane u kojoj su se njih dvoje sada nalazili.

Nikola joj je se htio nasmiješiti, pozdraviti je nekako, ali s njenog lica nije dolazio nikakav signal, pa je odustao od naivne namjere i ostao sjediti.

„Možete već sjesti na optuženičku klupu“, saopćila mu je žena ni ne gledajući ga dok je sama zauzimala poziciju na desnoj strani postolja, na stolici za mjesnog tužitelja, da bi odmah nadodala:

„Sudac će uskoro stići. Vaš branitelj sve promatra kroz prozor, invalid je u kolicima pa mu je nezgodno preći preko stepenica na ulazu u dvoranu. To nadam se nije problem za Vas?“,upitala ga je sugestivno, na što je Nikola samo potvrdno kimnuo glavom.

Utom je stigao i sudac – sjedokosi starac neoprane kose na kojoj se zbog njene boje izdaleka nisu primjećivali komadići peruti dok su prilikom rijetkih pokreta njegove glave opadali po ramenima tamne sudske robe – zauzeo svoje mjesto na postolju, otvorio akte, te se obratio tužiteljici i Nikoli:

„Možete sjesti!“,da bi nastavio bez prekida „Prvo ćemo preispitati Vaše podatke, pa će tužiteljica pročitati optužnicu, a nakon toga Vi imate riječ.“

U nekoliko pitanja provjerio je Nikolin datum rođenja, ime roditelja, obrazovanje, visinu primanja i podatke o prethodnim kaznama.

Nikola je se prenuo kad je čuo da ima tri pravomoćne presude, izrečene u odsutnosti i donešene prije puno godina zbog raznih prestupa protiv nekog od članova Etičkoga zakona. Informirao je nazočne osobe je da nije znao za rasprave, sudac je provjerio dostavnice koje je imao pripremljene u aktu, saopćio mu da su pozivnice uredno preuzete, da je vrijeme žalbe prošlo već tri tjedna nakon dostave presuda, da više nema pravo uvida u tajne spise čuvane u podrumu sudske zgrade, te da je prema tomu kažnjavan i da to dobro upamti ako bude opet morao na sud. Nadodao je da ga njegovo neznanje ne spašava od otežavajuće okolnosti koja pak ima veliki utjecaj na visinu eventualne kazne.

Tužiteljica je u optužnici navela da je Nikola počinio kazneno djelo protiv člana stojedanaest Etičkoga zakona – u sudu su se rasprave uvijek vodile u istoj dvorani, pločica s njenim brojem je se uredno mijenjala pa je prostorija dobivala ime po članu na osnovu kojega je se u njoj vodio određeni postupak.

Optužila ga je za njegov nastanak u grijehu – Nikolini roditelji vrijeme obljuba nisu pravovremeno dojavili Etičkom sudu – a on je unatoč spoznaji da nije ništa poduzeo kako bi ozakonio i ispravio svoj polulegalni status, dopustio da isteknu svi zadani rokovi. Imao je međutim punih pedeset godina na raspolaganju, pedeset godina u kojima je bilo dovoljno vremena i mogućnosti da navrati kod Etičkoga suda, podnese takom zahtjev za pomjeranje vremena i popravljanje datuma na dojavi obljuba njegovih već preminulih roditelja. Na taj način dobio bi i službeni oprost za svoje roditelje koji bi pak u svim aktima u podrumu sudske zgrade bili provedeni kao oprani i očišćeni, a i plodovi njihova odnosa bi na nakon toga postali legalni.

„Sada je prošlo već pedeset godina, zadnji popravni rok je istekao“, strogo ja, prije zahtjeva za kaznom u skladu sa stavom dva istoga člana navedenoga zakona, naglasila sudska namještenica pokazujući svoj otvoreni prezir prema Nikolinu nemaru.

On je napomenuo da će tek u listopadu napuniti pedesetu godinu života, te da je sada siječanj, a tužiteljica i sudac su ga žalostivo pogledali dajući mu do znanja da nema pojma o osnovnim normama Etičkoga zakona, da bi ga odmah potom sudac priupitao:

„Osjećate li se krivim, djelomično krivim ili nedužnim?“

„Ne znam časni sude,“odvratio je Nikola kratko prije nego je pogledao kroz prozorčić iznad sučeve glave i primjetio bijesnu gestu svoga odvjetnika dok mu je isti raširenim očima i okretanjem glave u stranu, popraćenim odmahivanjem rukama, davao do znanja da mu ni on ne može više pomoći, pa je se Nikola stresao i gonjen nekim moćnim strahom nastavio već dovršenu rečenicu:

„Ne znam što bih Vam rekao, časni sude – ako je tako onda sam kriv. Da, osjećam se krivim!“

„Bolje je za Vas da ste spoznali tešku situaciju u kojoj se nalazite, dokazi su naime neoborivi. Osim toga ne moramo odgađati raspravu da bismo pozvali svjedoke. Jeste li sporazumni s time da se njihove izjave pročitaju i unesu u obrazloženje presude? Vaše priznanje krivice svakako će biti uzeto u obzir kao olakotna okolnost“, nastavio je sudac.

Tužiteljica je Nikoli pogledom dala znak da bude sporazuman, a i odvjetnik po dužnosti je se olakšano nasmiješio pa je Nikola potvrdno odgovorio, a sudac sažeto pročitao izjave trojice svjedoka koji doduše Nikolu nisu osobno poznavali, ali su čuli da je nemoralno nastao, nemoralno živio i da će nemoralno umrijeti ukoliko se naknadno ne pokaje i pred časnim sudom ne uplati propisanu pristojbu.

Sud ga je proglasio krivim. Odredio mu je kaznu od tristosedamdesetdevet dukata, a zbog Nikolina priznanja krivice je se odrekao kamata za prvih dvadesetpet godina, pa je ukupna globa iznosila samo tisućudvjestodvadesetidva dukata, dok mu je zbog uštede vremena i troškova daljnjeg postupka s dnevnicama za svjedoke i odvjetnika – sudac i tužiteljica radili su u svoje slobodno vrijeme i nisu zahtijevali nadoknadu troškova na koju su itekako imali pravo, ali su bili nepopravljivi idealisti – velikodušno omogućeno podmirivanje naočitoga duga u dvanaest istovjetnih rata.

Nikola je zadovoljan napustio zgradu suda i zaputio se iz ulice Ogledala u široku pješačku zonu, gdje je olakšan dugo srkao gutljaje tople kave.

Tek je malo ustuknuo kad je pored njegova stola, postavljenoga ispod nekog spomenika, prošla sudska službenica u tamnoplavnoj haljini bez mrlje na njenoj zadnjoj strani i prijekorno pogledala prema njemu prije nego je nešto zapisala na cedulji koju je izvadila iz torbe.

Nikoli je se učinilo da je prepoznao žuti okvir jednog novog sudskog akta – rubovi mape nisu još bili nimalo izlizani – ali nije bio siguran u to što vidi pa je za svaki slučaj brzo ispio par preostalih kapljica s dna šalice i zaputio se u sporednu ulicu, na drugoj strani široke promenade nasuprot ulice Ogledala.

 

Tekst: Blago Vukadin