Svakoga dana vozim kućni bicikl po nekoliko sati, a otkad je izbio ovaj blesavi virus, udvostručio sam sate, pa opet postao mladolik i mišićav, ali sam se danas malo uzvrtio na sjedalu.Andreja je iskusnim pogledom odmah prepoznala da nešto nije u redu sa mnom.
„Boli li te noga?“ – upitala me.
„Eh, da je noga!“ – pomislio sam tiho, dok sam odgovarao glasno – „Jest, noga je. Mora da se je ovaj veliki mišić na natkoljenici malo upalio. Opipaj samo kako sam jak postao!“
Uvečer smo zasjeli na terasi, a ja sam se opet uzvrtio pa nije bilo druge nego priznati da sam dobio prišt na nezgodnom mjestu, da prostite na stražnjici, tamo gdje prištevi i inače gadno bole, a kad sate provedeš znojeći se iz svih pora na neudobnom, tvrdom sjedalu, ne da bole, nego strašno bole.
„Nije to ništa strašno!“ – reče mi moja pametna žena – „Sutra u ljekarni kupi kremu za upalu i bit će ti puno bolje.“
„Neću u ljekarnu! Ne dolazi u obzir“ – kratko sam joj odgovorio, sjećajući se zadnjega posjeta ljekarni, kad se iza nas stvorio dugački red dok je apotekar na pultu slagao tablete protiv depresije, za razrjeđivanje krvi, protiv visokoga i za preniski tlak, za bolju probavu i protiv one previše uspješne, tablete za miran san i rano buđenje, potom one protiv žgaravice kojih pak nije bilo na skladištu nakon što je liječnička komora zabranila neke latinske supstance pa je mladić tražio adekvatnu, dozvoljenu zamjenu, i na kraju sirup za kašalj, da se nađe ako nas blesava korona uhvati.
Potrpali smo silne lijekove u dvije oveće vrećice i gledajući u pod šutke prošli pored dvije nervozne bakice u devedesetim godinama koje su odahnule prije nego su stigle na red, da mladom, osamdesetogodišnjem susjedu kupe nekakve plave tabletice, ali nije me bilo briga za njih – glavno da ćemo preživjeti sljedeća dva tjedna u izolaciji.
„Neću u ljekarnu! Ne dolazi u obzir“ – još jednom sam odgovorio Andreji prisjećajući se kako je lijepo bilo ući u ljekarnu prije tridesetak godina.
Ništa tada nisam morao govoriti, samo bih se nasmiješio mladoj apotekarici – u to vrijeme muškarci nisu radili u ljekarnama – a ona bi kratko i indiskretno priupitala:
„S okusom banane ili opet one s jagodama?“
„Danas bez voćnih dodataka. Imam novu curu, a ona me voli ovakvoga kakav jesam!“ – odgovorio bih tiho, da me nitko drugi ne čuje, platio bez računa i ostavio pozamašan bakšiš da se i lijepa apotekarica nečemu veseli.
„Neću u ljekarnu! Ne dolazi u obzir“ – po treći put sam odgovorio već zabrinutoj Andreji, nadodajući na kraju – „Sutra neću trenirati, nego ću pauzirati, da mi se nabrekli mišići malo opuste.“
„Sunce moje“ – uzvratila mi je moja bistra žena – „Mišići na natkoljenici su ti baš jaki i ako ovako nastaviš u ljekarni uskoro nećemo kupovati tablete, nego neke druge stvari! Ali imaju oni i dobre kreme za guzu.“
No, tko bi žene razumio?